ULOGE:
Richard Widmark (Skip McCoy),
Jean Peters (Candy),
Thelma Ritter (Moe Williams),
Murvyn Vye (policijski kapetan Dan Tiger),
Richard Kiley (Joey)

SCENARIJ:
Samuel Fuller

FOTOGRAFIJA:
Joseph MacDonald

GLAZBA:
Leigh Harline

MONTAŽA:
Nick DeMaggio

Sadržaj:

U prepunom vagonu podzemne željeznice u New Yorku, džepar Skip McCoy ukrade novčanik mladoj i privlačnoj Candy. Ni on ni ona ne znaju da je u novčaniku mikrofilm sa strogo povjerljivim državnim podacima. Candy je kovertu s mikrofilmom dostavljala kao posljednju uslugu svom bivšem dečku Joeyu, koji joj je rekao da ona sadrži ukradene poslovne tajne. Candy mu je povjerovala, nesvjesna da je on zapravo komunistički špijun. Također je nesvjesna da je pod nadzorom vladina agenta Zare, koji se nada da će ga ona odvesti do vrha špijunskog lanca. Zara je vidio krađu novčanika s mikrofilmom i traži policijsku pomoć kako bi identificirao lopova. Policijski kapetan Dan Tiger dovodi profesionalnu doušnicu Moe Williams, a ona Zari postavlja pitanja o džeparovoj tehnici. Nakon toga daje mu popis s osam imena, a Zara shvati da je Skip onaj kojeg traži. Agent dođe u kontakt s njim i pokušava ga nagovoriti da mu preda mikrofilm, otkrivajući njegovu važnost i apelirajući na džeparovo domoljublje, ali Skip odbija…

Nakon potpunog komercijalnog neuspjeha svog osobnog projekta Park Row, koji je sam napisao, producirao, režirao i financirao, Samuel Fuller vratio se suradnji s major kompanijom 20th Century Fox, prema kojoj je imao ugovornu obavezu od Pričvršćenih bajoneta, te polučio jedno od najcjenjenijih ostvarenje svog opusa – Krađu u Južnoj ulici. Na audiciji za glavnu žensku ulogu bila je i još neznana Marilyn Monroe, koja se Fulleru vrlo svidjela, ali smatrao ju je presenzualnom za tu rolu, dok je tadašnja Foxova zvijezda Betty Grable nastup uvjetovala plesnom scenom, što je Fuller odbio. Naposljetku mu je za oko zapela Jean Peters, čiji ga je način hoda (sa savijenim koljenima) oduševio, a kad ju je upoznao ostao je fasciniran njezinom inteligencijom i glumačkom raznovrsnošću, pa je glatko odbio Grable koja se u međuvremenu predomislila i tražila da uloga pripadne njoj. Snimanje nije moglo početi prije cenzorske provjere scenarija, a ona je zaključila da je on neprihvatljiv zbog „ekscesivne brutalnosti i sadističkog prebijanja i muškaraca i žena“, tako da je morao biti ublažen. Primjedbe je imao i zloglasni direktor FBI-a, Edgar J. Hoover, koji je na večeri s čelnikom Foxa Darrylom F. Zanuckom i samim Fullerom potonjem rekao da ne voli njegove filmove, a posebno ne taj najnoviji čijoj je probnoj projekciji prisustvovao, te ostao uvrijeđen činjenicom da glavni lik džepara, kojeg je sjajno utjelovio Richard Widmark, nema ni trunke patriotizma, te za američke nacionalne interese mari kao za lanjski snijeg. Međutim Zanuck je pružio podršku Fulleru rekavši Hooveru da nema pojma o tome kako se prave filmovi, te izbacio iz filma sve reference na FBI. Filmu suvremena kritika bila je enervirana velikom količinom nasilja, osobito prema liku Candy, no današnji kritičari smatraju da se radi o jednom od vrhunaca Fullerova opusa – realističnom i ultraenergičnom, izrazito ekspresivna vizualnog stila i intenzivnih glumačkih izvedbi, uglavnom svim zaštitnim znakovima autorove poetike. Thelma Ritter bila je za ulogu doušnice Moe nominirana za Oscara za najbolju sporednu žensku ulogu, a zanimljivo je da je film u Francuskoj prikazivan nasinhroniziran s nekim izmijenjenim dijalozima u odnosu na izvornik, tako da je ispalo da se ne radi o hladnoratovskoj špijunskoj priči, nego narkokriminalu. Fox se na to odlučio zbog velikog utjecaja komunističke partije u tadašnjem političkom životu Francuske, stoga kompanija nije željela odbiti znatan dio tamošnje publike izvornim antikomunističkim stavom. Neki kritičari smatraju da je Fullerov film likom džepara, karakterizacijom tog lika i još nekim motivima utjecao na glasovit Bressonov uradak Džepar, nastao šest godina poslije, za koji se često smatra da mu je glavni orijentir bio Zločin i kazna Dostojevskog. Godine 2018. Krađa u Južnoj ulici uvrštena je u američki Nacionalni filmski registar kao djelo od posebnog značaja.

c/b, 80'