ULOGE:
Ante Zlatko Stolica,
Mladen Vujčić,
Željko Beljan,
Iva Ivšić,
Marko Aksentijević,
Martina Burulic,
Josip Visković

SCENARIJ:
Igor Bezinović,
Ante Zlatko Stolica

FOTOGRAFIJA:
Danko Vučinović

GLAZBA:
Hrvoje Nikšić

MONTAŽA:
Hrvoslava Brkušić,
Miro Manojlović

Sadržaj:

Stola je čovjek na pragu srednje dobi koji pripovijeda o tome što se njemu i skupini njegovih prijatelja i prijateljica te znanaca dogodilo jednog ljeta prije nekoliko godina.

Oni su se i tog kasnog srpnja zatekli na Motovun Film Festivalu, na kojem su im svi dani izgledali kao neprekidni tulum. A onda im je Stolin prijatelj Roko jedne večeri pomalo i pod djelovanjem alkohola predložio da sutradan ujutro autobusom otputuju na izlet u obližnji samostan, u kojem se navodno mogu vidjeti najljepše freske u Istri.

Skupina mladih u kojoj su bile i djevojke Iva i Martina te mladići Viski, Žac i Aksa, tako je vrlo toplog jutra sjela na autobus i predvođena Rokom krenula u potragu za freskama. U tome ih nisu omeli ni sparina niti skori kvar vozila, jer su vjerovali da je samostan blizu i da se do njega, kako je netko rekao, može stići i pješice po najgorem suncu. Iako nitko od njih nije znao kamo točno idu, nastavili su hodati unatoč umoru i žegi, tek povremeno sluteći da im je sam put možda i važniji od cilja.

A onda su pojedinci počeli odustajati, ne uvijek iz racionalnih razloga. Jedan je tako ostao uz osamljenu i privlačnu mladu djevojku u zabačenom selu s malo mještana, drugi pijan u konobi starog Berta koji ih je nahranio i napojio, a jedna od djevojaka je dobila iznenadni poriv za trčanjem kroz šumu.

Godine 2017. nagrađena Velikom Zlatnom arenom za najuspjeliji film te Zlatnom arenom za najbolji zvuk, za koji je zaslužan nedavno preminuli Martin Semenčić, iste godine ovjenčana dvjema nagradama na Međunarodnom festivalu novog filma u Splitu te Posebnim priznanjem u kategoriji dugometražnog filma na Palić Film Festivalu, egzistencijalna drama Kratki izlet suscenarista i redatelja Igora Bezinovića vrlo slobodna je više interpretacija no ekranizacija istoimenog romana Antuna Šoljana.

Bezinovićev dugometražni igrani prvijenac, za realizaciju kojeg je podjednako zaslužan suscenarist i glavni glumac Ante Zlatko Stolica, prilagodba je jednog od značajnih proznih ostvarenja moderne hrvatske književnosti, djela koje je vrlo zahtjevno za ekranizaciju. Ne samo zbog gorko-slatkog humora, barem generalne empatije prema likovima, sklonosti frivolnosti i blagoj erotici, vrlo učinkovite i gotovo taktilne atmosferičnosti, britkih karakterno-psiholoških opservacija, svrhovitih ekskursa u pretjerivanje i karikaturalnost te manje ili više izražene tj. suptilne kritike društva, nego i zbog razigranih, šarmantnih, pjevnih, u pravilu neobuzdano asocijativnih i slikovno razvedenih rečenica obilježenih i razuzdanim igrama riječima.

Romanu koji je u vrijeme objavljivanja, tijekom prve polovice 60-ih godina prošlog stoljeća, dočekan kao izrazito modernističko ostvarenje koje se odmicalo od onodobne poetike socijalnog (socijalističkog) realizma, Bezinović i Stolica pristupili su na način da su ga transponirali u današnje vrijeme i u drugu suvremenu generaciju. No suština na idejnoj, simboličkoj i značenjskoj razini u potpunosti je zadržana, od introspektivnog protagonistova poniranja u dubinu vlastite duše i smisao osobne egzistencije, preko povezivanja prošlosti i sadašnjosti, u duhovnom i metaforičkom smislu premošćivanja čitavih vjekova i zamalo čitave ljudske povijesti sublimirane u traganju pojedinca za vlastitim bitkom koji se tako postupno nadaje i kao bitak čovječanstva.

Sačuvane su i religijske konotacije, ne samo na prvoj i očitoj razini želje za pronalaženjem freski, nego i na dubokoj intimnoj razini koja se opredmećuje u završnom metaforičkom silaženju u utrobu zemlje pod samostanom koja priželjkivano krije esenciju smisla i svrhe postojanja protagonista, a tako i smisla i svrhe postojanja čovjeka kao bića. No pronalaženje tog smisla i svrhe izostaje, što pripovjedača/pojedinca vraća praktički na početak.

Dok je Šoljanov roman dominantno introspektivno-duhovan, film je i zbog prirode medija prevladavajuće manifestno-događajan, a podigranost duhovne dimenzije u odnosu na roman može nagnati na zaključak da film (ceste) u određenim segmentima pati od nedostatka i zalihosti zbivanja. No tome nije tako, u što se lako uvjeriti i pri ponovnim gledanjima, jer je Stola kao i nepouzdani pripovjedač u romanu lik koji vodi čitatelja i koji, slijedeći u manjoj mjeri eruditske ekskurse i ironiju a u većoj cinična zapažanja romanesknog pripovjedača, ritmičan narator, baš kao što su i zbivanja i epizode ritmično dramaturški komponirane.

Autor teksta: Josip Grozdanić

boja, 75'