ULOGE:
Mario Adorf (Alfred Matzerath),
Angela Winkler (Agnes Matzerath),
David Bennent (Oskar Matzerath),
Katharina Thalbach (Maria Matzerath),
Daniel Olbrychski (Jan Bronski)

SCENARIJ:
Jean-Claude Carriere,
Volker Schlöndorff,
Franz Seitz (prema romanu Güntera Grassa)

FOTOGRAFIJA:
Igor Luther

GLAZBA:
Maurice Jarre,
Friedrich Meyer

MONTAŽA:
Suzanne Baron

Sadržaj:

Godine 1924. rođen je u Slobodnom Gradu Danzigu Oskar Matzerath, od majke Agnes Bronski, Poljakinje porijeklom iz Kašubije, i oca Alfreda Matzeratha, Nijemca. Agnes održava tajni ljubavnički odnos sa svojim rođakom Janom, poštanskim službenikom i velikim Alfredovim prijateljem. Na svoj treći rođendan, 1927., Oskar za poklon dobiva crveno-bijeli limeni bubanj te suočen s pervertiranim svijetom odraslih odluči prestati rasti. Da bi to ostvario baci se niz stepenice, čime zaustavlja svoj fizički razvoj i zauvijek ostaje u dječjem tijelu. Svaki put kad je uznemiren počne glasno bubnjati, a kad mu pokušaju oduzeti bubanj počne se glasati visokim tonovima i na taj način lomiti stakla i staklene predmete. Prilikom jedne posjete cirkusu, Oskar upozna i sprijatelji se s cirkuskim patuljkom Bebrom, koji je odlučio prestati rasti kad mu je bilo deset godina. U međuvremenu, 1933., na vlast u Njemačkoj dolaze nacisti, a Oskar će koju godinu kasnije steći prvo seksualno iskustvo…

Volker Schlöndorff jedan je od prvaka tzv. novog njemačkog filma začetog 1960-ih, a međunarodno snažno afirmiranog 1970-ih. Njegovi najpoznatiji filmovi, poput Mladog Törlessa, Izgubljene časti Katharine Blum, Jedne Swannove ljubavi ili Homo Fabera, nastali su prema književnim predlošcima kanoniziranih klasika (Musila, Bölla, Prousta, Frischa). Vrhunac njegova opusa, barem što se tiče službenih priznanja i odjeka kod široke publike, svakako je adaptacija prvog i najpoznatijeg romana Güntera Grassa Limeni bubanj (1959.) koji je premijerno prikazan 1979. na najprestižnijem svjetskom festivalu u Cannesu, gdje je kao prvi film koji je režirao jedan Nijemac osvojio glavnu nagradu, Zlatnu palmu, točnije podijelio je s Apokalipsom sada Francisa Forda Coppole, a sljedeće je godine osvojio i Oscara za najbolji film na stranom jeziku, kao prvi u povijesti (zapadno)njemačke kinematografije (kasnije će to, u doba iznova ujedinjene Njemačke, uspjeti i naslovima Nigdje u Africi Caroline Link i Životi drugih Floriana Henckela von Donnersmarcka). Također, film je imao izvanrednu gledanost u Zapadnoj Njemačkoj, ali i u Sjedinjenim Državama gdje je postao najgledaniji njemački film ikad, oborivši rekord koji je držao iste godine nastali, ali nešto ranije distribuirani Brak Marije Braun Reinera Wernera Fassbindera. U produkciji Limenog bubnja sudjelovao je i zagrebački Jadran film kao manjinski partner (budući dvostruki oskarovac Branko Lustig bio je jedan od asistenata režije), a u Zagrebu je snimljeno nekoliko uličnih scena te scena u poljskom poštanskom uredu. Iako je nagrađen Oscarom i Zlatnom palmom, film je izazvao poprilične kontroverze jer je glavni glumac, izuzetni dječak David Bennent (kojeg je Schlöndorff angažirao jer je usporeno rastao i bio visok svega 1,14 metara), u dobi od samo 11 godina snimio seksualne scene s 24-godišnjom glumačkom partnericom Katharinom Thalbach (glumila je 16-godišnjakinju), zbog čega je zabranjen za prikazivanje na području Ontarija i u još nekim dijelovima Kanade, te u Irskoj, gdje je doduše zabrana naknadno povučena. Filmolog Nikica Gilić o Limenom bubnju napisao je sljedeće: „Ovo vizualno fascinantno ostvarenje jasnoću klasičnog izlaganja povezuje s poetikom alegorije te iracionalnom logikom sna, čemu je vjerojatno pridonio i Jean-Claude Carrière, čest scenaristički suradnik Luisa Buñuela. Film se odlikuje domišljatim i vještim pronalaženjem vizualnih pandana strukturama književnog predloška, jednoga od najcjenjenijih romana novije njemačke književnosti, u čemu je izravan oslonac pružila likovna i filmska tradicija ekspresionizma. Groteskni su prizori brojni, a junak patuljak uvjetuje što se u znatnom dijelu izlaganja točka promatranja nalazi otprilike u visini koljena odrasla čovjeka. Kritika je osobito hvalila suptilno balansiranje na granici fantastike u scenama kakva je ona u kojoj je Oskar začet te scena na nacističkom mitingu.“ 

boja, 142'