ULOGE:
Olga Breno,
Tatiana Rey,
Raul Schnoor,
Brutus Pedreira,
Carmen Santos,
Mario Peixoto

SCENARIJ:
Mario Peixoto

FOTOGRAFIJA:
Edgar Brasil

MONTAŽA:
Mario Peixoto

Sadržaj:

Dok jedna žena izravno i netremice gleda u kameru, ispred njezina lica u krupnom planu su dvije ruke spojene lisičinama. Nekoliko trenutaka kasnije, u ekstremnom krupnom planu gledamo drugi par očiju, a potom slijedi kadar lagano valovite površine vode na kojoj se odražava sunčeva svjetlost. U more je zagledana jedna djevojka koja sjedi u čamcu, i koju isprva vidimo sleđa. Čamac pluta na površini oceana, u njemu je troje ljudi, redom umornih, neraspoloženih i zlovoljnih, u poderanoj odjeći, koji međusobno ne razgovaraju. Dok shvaćamo da je riječ o dvjema ženama i jednom muškarcu koji su očito izgubljeni, njihove prošlosti počet će se otkrivati u retrospektivnim segmentima. Jedna je žena pobjegla iz zatvora, druga od opresivnog muža s kojim je bila u nesretnom braku, a muškarac je zaljubljen u treću ženu, koja je k tome i nečija supruga.

Nijemu eksperimentalnu romantičnu dramu realiziranu 1931. godine pod utjecajem francuske filmske avangarde iz 20-ih godina prošlog stoljeća, brazilski scenarist i redatelj Mário Peixoto je kao svoj jedini film snimio u dobi od svega 22 godine. Ostvarenje koje su hvalili neki od najznačajnijih filmaša i kritičara ne samo onog vremena, poput Sergeja Ejzenštejna, Orsona Wellesa i Georgesa Sadoula, predstavlja jedan od najpoznatijih primjera tzv. ´čistog filma´, a Peixoto se za njega nadahnuo za vrijeme boravka u Parizu 1929. godine, kad je tijekom ljetnih praznika na koje je stigao sa studija u Engleskoj u 74. broju magazina VU vidio fotografiju Andréa Kertésza, jednog od predstavnika europske modernističke avangarde. Na njoj su se vidjele dvije muške ruke povezane lisičinama i obavijene oko vrata žene koja je gledala izravno u kameru, a Peixoto je na temelju fotografije napisao scenarij u kojem su, za razliku od pretpostavljenih likova dvojice muškaraca i jedne žene ispred Kertészova objektiva, bile dvije žene i jedan muškarac. Peixoto je isprva režiju filma želio ponuditi nekom drugom, iskusnijem filmašu, no nakon što je višekratno odbijen, u suradnji sa snimateljem Edgarom Brasilom i skupinom prijatelja koji su nastupili i kao pomoćnici redatelja (Brutus Pedreira), i kao glumci (Brasil, Pedreira), film je naposljetku i režirao. Konačni rezultat je jedan od najznačajnijih brazilskih filmova svih vremena, kultno djelo u kojem vidimo nešto što ćemo tek dosta kasnije vidjeti u danas glasovitim ostvarenjima drugih filmaša, primjerice u Wellesovu Građaninu Kaneu u kojem će Gregg Toland tek desetak godina kasnije primijeniti niski kut snimanja s kamerom postavljenom uz samu površinu tla, ili pak u Rashomonu Akira Kurosawe, koji će nepuna dva desetljeća kasnije kameru usmjeriti u krošnje drveća, s lišćem koje treperi na vjetru i zrakama sunca koje se probijaju kroz krošnju i odbijaju od objektiva kamere. Peixoto je koristio sve raspoložive tehnike snimanja svog vremena, njegov film je izrazito stilizirano, dinamično, ritmično, energično i neobično lirsko ostvarenje koje sadrži kadrove snimljene iz neočekivanih kutova, te koje je pretpostavljivo zbog smjenjivanja brazilske vojne diktature dugo ostalo nepoznato i nedostupno izvan njegove domovine.

c/b, nijemi, 114'