ULOGE:
Draško Trninić (Brankić),
Sedin Kahriman (Baja),
Igor Bjelan (Dule Dabić),
Esvedin Husić (Krsto Buva),
Milan Lazić (Branko Ma,
Milenko Lazić,
Ljubiša Samardžić,
Davor Janjić,
Rade Šerbedžijandić)

SCENARIJ:
Nenad Dizdarević,
Tarik Haverić (prema romanu Branka Ćopića)

FOTOGRAFIJA:
Mustafa Mustafić

Sadržaj:
Film Magareće godine je snimljen prema najpoznatijem istoimenom dječjem romanu Branka Ćopića, i priča je o odrastanju i gimnazijskim danima u Bihaću prije drugog svjetskog rata. Glavni lik je pisac koji kao narator (Rade Šerbedžija) prati i komentira prve ljubavi, prva traženja i dokazivanja svojih prava, sve važne događaje u vremenu kada djeca prestaju biti djeca, a nisu još ni odrasli ljudi. Film je sniman 1991. pred samo bombardiranje i okupaciju Sarajeva, a Dizdarević ga je dovršio u Pariz. Premjera je održana 1994., a godinu kasnije bio je bosanski kandidat za Oscara. U periodu montaže i postprodukcije filma Dizdarević je snimio i dokumentarac Četvrti dio mozga koji je filmska priča o djeci koja su igrala u filmu Magareće godine, a rat ih je raspršio svuda po svijetu.

Producent: Igman film



O piscu:
Najpopularniji i najčitaniji poslijeratni pisac na području bivše Jugoslavije, Branko Ćopić rođen je 1. siječnja 1915. godine u Hašanima, kod Bosanske Krupe. Rano je ostao bez oca i djetinjstvo je proveo s majkom, stricem Nidžom i deda Radom, za koga je bio posebno emotivno vezan. Sam je zapisao: …Zahvaljujući stricu Nidži, preda mnom se prvi put otvorio bogati svijet koji je stvorila narodna mašta. Moj djed Rade bio je neobičan čovjek. Njegov začarani svijet, sav satkan od bajki i maštanja… predstavlja osnovnu riznicu svih mojih pravih literarnih motiva”.
Završio je filozofski fakultet u Beogradu 1940.godine. Za studiranja objavljivao je priče u dnevnim novinama Politika. Drugi svjetski rat proveo je u partizanima, gdje je napisao i objavio zbirku pjesama Ognjeno rađanje domovine i Priče partizanke.
Poslije rata postaje profesionalni pisac i živi u Beogradu, u istoj zgradi s Desankom Maksimović. Bio je omiljeni dječji pisac i rado je odlazio na gostovanja širom države družeći se s čitaocima.
Branko Ćopić je napisao više od trideset knjiga za djecu, pjesme, pripovijetke, romane Orlovi rano lete, Magareće godine, Slavno vojevanje…Jedna od najboljih i najpopularnijih dječjih knjiga Ježeva kućica često je postavljana i na „daske što život znače“. Pored dječje, Branko se uspješno bavio i književnošću za odrasle. Na specifičan način dočaravao je mentalitet i humor ljudi iz Bosanske krajine, događaje iz narodnooslobodilačke borbe (Prolom, Gluvi barut, Ne tuguj bronzana stražo, Osma ofanziva, Doživljaji Nikoletine Bursaća….). NIN-ovu nagradu dobio je 1958. godine, za roman Ne tuguj, bronzana stražo, a od 1968. godine bio je član SANU. Godine 1970. objavio je svoju najbolju knjigu pripovjedaka Bašta sljezove boje, zbirku sjećanja. Od 1951.godine bio je u braku s pedijatricom Bogdankom Cicom.
Ubio se 26. ožujka skokom s Brankovog mosta, na savski kej. Supruzi je ostavio oproštajnu poruku: “Branko Ćopić. Sam je kriv za svoju smrt. Vadili su ga iz govana mnogi dobri drugovi pa nije pomoglo. Bio je tu i Hektor, ambasador iz Meksika, sada je u Turskoj, i Selim Numić, i Ratko Novaković, i Cica, bog je ubio dabogda! I njegovi brojni čitaoci, ali ništa nije pomoglo. Pomozite joj da preživi ovu moju bruku i sramotu, ako je ikako moguće. Zbogom lijepi i strašni živote! Mart mjesec, 1984. godine. Branko Ćopić.”

digitalno, boja, 97 min