ULOGE:
Mercedes Morán (Tali),
Graciela Borges (Mecha),
Martín Adjemián (Gregorio),
Leonora Balcarce (Verónica),
Silvia Baylé (Mercedes),
Sofia Bertolotto (Momi)

SCENARIJ:
Lucrecia Martel

FOTOGRAFIJA:
Hugo Colace

MONTAŽA:
Santiago Ricci

Sadržaj:

Provincijski gradić Salta na sjeverozapadu Argentine tijekom jednog vrućeg ljeta. Sredovječna Mecha žena je u pedesetim godinama koja sa suprugom Gregoriom, čovjekom opsjednutim zadržavanjem mladenačkog izgleda, podiže troje djece tinejdžera. Njihova obitelj je dobrostojeća, živi na komfornom imanju La Mandrágora, a dok se Mecha i Gregorio sa svakodnevicom nose ponajviše uz velike količine alkohola, njihova razmažena i neodgovorna djeca dane provode u izležavanju, vožnjama automobilom i šmrkanju kokaina. Kći Momi je zaljubljena u služavku Isabel, a sin José pati zbog zaljubljenosti u svoju drugu sestru Verónicu. Mechina nećakinja Tali živi u gradu, u manjoj kući također sa suprugom i malom djecom, a Tali je smirena, trijezna i racionalna žena predana skrbi o djeci. No i odnosi u njezinoj obitelji su složeni, ali iz drugih razloga.

Nagrađeno na festivalu u Berlinu i na Sundance Film Festivalu, debitantsko ostvarenje scenaristice i redateljice Lucrecije Martel, ujedno i prvi dio njezine trilogije smještene u rodni joj gradić Saltu, trilogije koju zaokružuju naslovi Sveta djevojka i Žena bez glave, oštroumna je i slojevita crnohumorna studija života argentinske gornje srednje klase. U autoričinu fokusu je obiteljski život uhvaćen u svakodnevici te antagonizam odnosa među klasama, a film je tragikomična priča o obiteljskoj dekadenciji i društvenom propadanju koje se odvija u okruženju u kojem vlaga i česte kiše brišu granice između luksuznog imanja obitelji u središtu i močvare koja ju okružuje. Martel odlično poznaje milje i mentalitet koje prikazuje, sjajno ambijentiran i dojmljivo atmosferičan film odlikuje gotovo dokumentaristička autentičnost, autorski prosede je opservacijski, a ne komentatorski, oslonjen na slutnje i bilježenje događaja, a ne na idejnu i izvedbenu doslovnost i plakatnost. Režija je nenametljiva i vrlo sugestivna, glumačke interpretacije izuzetno raspoložene, a autorica inteligentno prepušta gledateljima da na temelju viđenog donose zaključke.

Izjava redateljice:
U Močvari nema konvencionalnih pravila pripovijedanja. Nema skrivene istine, koju bi glavni glumci otkrili i nema povezanosti između uzroka i posljedica događaja koji obilježava obitelji Meche i Tali. U filmu glavnu ulogu ima provincijalnost. U Buenos Airesu ljudi se sa životnim teškoćama hvataju u koštac moderno, neposredno. U provinciji pak, u nadi da će izazvati suosjećanje i prevladati strah, ljudi često pričaju duge, komplicirane i apsurdne anegdote.

Prije projekcije u ponedjeljak, 11. veljače u 19 sati, uvodnu riječ održat će filmski redatelj Zvonimir Jurić.

boja, 103'