ULOGE:
Stephen Archibald (Jamie),
Hughie Restorick (Tommy),
Jean Taylor Smith (baka),
Karl Fieseler (Helmuth),
Bernard McKenna (Tommyjev otac),
Paul Kermack (Jamieov otac)

SCENARIJ:
Bill Douglas

FOTOGRAFIJA:
Mick Campbell

MONTAŽA:
Brand Thumim

Sadržaj:

Škotska nakon završetka Drugog svjetskog rata, rudarski gradić. Jamie je dječak uprljanog lica, sramežljiv i često ljutit, a živi u siromaštvu s bolesnom bakom i polubratom Tommyjem s kojim se često svađa, iako ih baka uči da se međusobno poštuju i budu si dobri. Njihova majka, bakina kći, smještena je u ustanovi za psihičke bolesnike, stanje joj je teško i ne prepoznaje svoje sinove. Jamiejev otac odselio se svojoj majci, koja nije naklonjena dječaku. Jednog dana, lutajući poljima uokolo rudnika, Jamie upozna Helmuta, njemačkog ratnog zarobljenika koji jedva zna koju riječ engleskog. Ipak, njih se dvojica sprijateljuju i počnu provoditi puno vremena zajedno, a dječak u zarobljeniku vidi svojevrsnu očinsku figuru…

Nakon djetinjstva provedenog ne samo u materijalnom nego i emotivnom siromaštvu, Bill Douglas otišao je u vojnu službu u Egipat, a po povratku započeo je karijeru glumca i pisca. Potkraj 1960-ih, u sredini svojih tridesetih, upisao je filmsku školu u Londonu gdje je napisao scenarij za kratki igrani autobiografski film Jamie, međutim nije imao sredstava da ga realizira. Naposljetku ga je podupro produkcijski odjel Britanskog filmskog instituta, pod uvjetom da taj film bude prvi dio buduće trilogije o autorovu djetinjstvu i odrastanju, po uzoru na autobiografsku trilogiju Maksima Gorkog odnosno trilogiju Satyajita Raya o dječaku Apuu. Douglas je prihvatio ideju te je Jamie, preimenovan u Moje djetinjstvo, doista i začeo trilogiju sastavljenu od dva srednjemetražna (Moje djetinjstvo, Moja rodbina) i jednog dugometražnog filma (Moj put kući), realiziranih između 1972. i 1978. Tri filma redovno se prikazuju zajedno pod naslovom Trilogija Billa Douglasa, a zanimljivo je da je Terence Davies svoju mnogo glasovitiju trilogiju (Trilogija Terencea Daviesa), koju smo nedavno također imali prilike vidjeti u kinu Tuškanac u sklopu ciklusa Daviesovih filmova, započeo, također pod okriljem Britanskog filmskog instituta, nakon što je Douglas završio prva dva dijela svoje trilogije. Je li engleski autor bio pod utjecajem onog škotskog nije nam poznato, ali evidentna podudarnost postoji. Douglas, koji se bavio poviješću filma i bio veliki ljubitelj nijemog filmskog razdoblja dominantno oslonjenog na kreiranje što veće vizualne izražajnosti, svoju je trilogiju snimio upravo po uzoru na poetiku nijemog filma, s fascinantnom crno-bijelom fotografijom i s vrlo malo dijaloga, ali baš zato što je zvukovni sloj bio kvantitativno deficitaran posvetio mu je posebnu pažnju, ističući rijetke, ali specifične zvučne sastojke. Kritičari su trilogiju odlično primili, a mnogi su je opisali, kako zbog impresivnog slikovnog stila, tako i zbog nekonvencionalne naracije, kao vizualnu poemu. Ambiciozniji filmofili nikako ne bi smjeli propustiti ovu iznimno rijetku priliku da je vide na velikom kino platnu.

c/b, 46'