ULOGE:
Daniel Craig (Mikael Blomkvist),
Rooney Mara (Lisbeth Salander),
Christopher Plummer (Henrik Vanger),
Stellan Skarsgård (Martin Vanger),
Steven Berkoff (Frode),
Robin Wright (Erika Berger)

SCENARIJ:
Steven Zaillian (prema romanu Stiega Larssona)

FOTOGRAFIJA:
Jeff Cronenweth

GLAZBA:
Trent Reznor,
Atticus Ross

MONTAŽA:
Kirk Baxter,
Angus Wall

Sadržaj:

Mikael Blomkvist novinar je štokholmskog magazina Milenij, profesionalac koji je upravo izgubio sudski spor protiv utjecajnog biznismena Wennerströma o kojem je pisao na temelju navodno neprovjerenih informacija. Profesionalno diskreditiran i financijski uništen, Mikael na nezadovoljstvo svoje urednice Erike, s kojom je u intimnoj vezi, odluči napustiti Milenij i prihvatiti posao pisanja biografije bogatog umirovljenog industrijalca Henrika Vangera, koji živi na obiteljskom otoku na sjeveru Švedske. No Vanger zapravo želi da Mikael istraži i otkrije tko je od članova starčeve porodice ubio njegovu nećakinju Harriet, koja je u tinejdžerskoj dobi nestala davne 1966. godine. Kad polako počne shvaćati da Vangerovi kriju mnoge mračne tajne, poput činjenice da su neki članovi porodice tijekom Drugog svjetskog rata bili nacisti te da i danas s istim žarom njeguju svoja uvjerenja, Mikael kao pomoćnicu dobije ekscentričnu Lisbeth Salander, vještu hakericu i buntovnu curu problematične prošlosti koja je za Vangerova odvjetnika upravo istražila i njegovo zaleđe. Lisbeth je izrazito povučena i asocijalna djevojka u stalnom skrivanju od društva koje joj je kao novog nadzornika, nakon što je prošlog udarila kap, dodijelilo okrutnog sadista koji prakticira devijantnu seksualnost. Isprva nepovjerljivi jedno prema drugom, Mikael i Lisbeth će postupno razviti neobičan odnos koji će naposljetku završiti i svojevrsnom ljubavnom vezom. Istodobno, istraga će ih dovesti do otkrića da je netko u porodici Vanger psihopatski serijski ubojica odgovoran za smrt niza žena kroz nekoliko desetljeća, i koji je zacijelo ubio i Harriet.

Godine 2012. od pet nominacija za Oscara, među kojima i za najbolju glavnu žensku ulogu Rooney Mare i fotografiju Jeffa Cronenwetha, nagrađena onim u kategoriji najbolje montaže, te iste godine nominirana i za najprestižniju britansku filmsku nagradu BAFTA u kategorijama najuspjelije glazbe i također fotografije, politizirana psihološka triler-drama Muškarci koji mrze žene redatelja Davida Finchera adaptacija je istoimenog prvog nastavka megabestseler trilogije Milenij pokojnog švedskog pisca Stiega Larssona. Kultnu Larssonovu prozu u scenarij je pretočio oskarovac Steven Zaillian (Schindlerova lista, Bande New Yorka), a ostvarenje za glavnu ulogu u kojem je sjajna Rooney Mara (Nuspojave, Carol) nominirana i za Zlatni globus, za koji je nominirana i filmska glazba, savršeno korespondira s Fincherovim autorskim habitusom i svjetonazorom. U fokusu njegova zanimanja uvijek su osobiti pojedinci, osobe s ruba društva i(li) antijunaci veći od života, protagonisti označeni jasnim etičkim predznacima koji se sučeljavaju s nesavladivim zlom u sebi i oko sebe u trulom društvu koje se raspada ili koje, kao u slučaju filma Muškarci koji mrze žene, trulež prikriva prividnom uređenošću, civiliziranošću i obiteljskim tradicijama. Rasap društva koje počiva na krvavim temeljima, i koje su izgradili ili ga još i danas grade ratni zločinci, neopisivo okrutni serijski ubojice i dijabolični psihopati rafinirana ukusa i uglađena ponašanja, to je šire polje interesa i redatelja i uglednog scenarista Stevena Zailliana. Finchera i Larssona u dobroj mjeri povezuje i feministički diskurs, jer su u njihovim djelima nositelji zla, mraka i užasa u pravilu muškarci, dok su žene ili pasivne promatračice stvarnosti koje su svjesne ali kojoj se ne mogu, ne znaju ili ne žele suprotstaviti, ili pak aktivne (anti)junakinje i po cijenu vlastite žrtve spremne se suočiti sa zlom. Odlike Fincherove prilagodbe Larssonova romana su vrlo rafinirana i sugestivna režija, dojmljive stilizacije, iznimno atmosferična fotografija i s njom povezan ugođaj ekspandirajuće tjeskobe, scenografska preciznost s bogatstvom detalja, odlične glumačke interpretacije, a naposljetku i začudna i izuzetno efektna uporaba Enyjine pjesme Orinoco Flow u posve neočekivanom trenutku sadističkog iživljavanja negativca nad Blomkvistom.

boja, 158'