ULOGE:
Yle Vianello (Marta),
Salvatore Cantalupo (Don Mario),
Pasqualina Scuncia (Santa),
Anita Caprioli (Rita),
Renato Carpentieri (Don Lorenzo),
Maria Trunfio (Deborah)

SCENARIJ:
Alice Rohrwacher

FOTOGRAFIJA:
Hélène Louvart

MONTAŽA:
Marco Spoletini

Sadržaj:

Mlada Marta senzibilna je 13-godišnja klinka koja se s majkom i starijom sestrom nedavno iz Švicarske vratila u rodni kraj u južnoj Italiji. Nakon što je njezina obitelj u Švicarskoj živjela deset godina, tiha ali radoznala Marta shvatit će da je u zavičaju prepuštena sama sebi. Majka ju uistinu snažno voli, ali ne može se posvetiti intenzivnijoj skrbi o kćeri jer joj naporan rad u pekari oduzima vrlo mnogo vremena. Tako će Marta jedinu priliku za kakav-takav društveni život, ili barem za kontakte s drugim ljudima, pronaći u mjesnoj crkvi, u kojoj će u sklopu priprema za krizmu početi pohađati satove vjeronauka. No mladoj osobi kakva je Marta doktrine katoličkog nauka neće ponuditi mnogo utjehe ni saznanja o životu, a ona će k tome brzo prozreti licemjerje lokalnog svećenika, koji mnogo više drži do vlastitog statusa nego do pastve kojoj bi trebao služiti. Marta će tako postupno početi pronalaziti vlastiti put do vjere, put za koji će se pokazati da nema previše vjere s Bogom, ali ima s njezinim odrastanjem i spoznajom o korupciji u crkvenim krugovima.

Godine 2011. s uspjehom prikazana na festivalu u Cannesu te godinu kasnije nominirana za prestižnu talijansku filmsku nagradu David di Donatello u kategorijama najbolje nove redateljice i najbolje sporedne glumice (Anita Caprioli), drama Nebesko tijelo igrani je prvijenac scenaristice i redateljice Alice Rohrwacher, koja je također 2011. za rad na ovom filmu nominirana za nagradu Britanskog filmskog instituta. Filmašica koja je kao redateljica debitirala u dokumentarnom omnibusu Checosamanca iz 2006. godine, neosporno je jedinstvena autorica čiji su stil i prosede prepoznatljivi ponajprije u miljeu filmskih festivala, ali neosporno i među upućenijim filmofilima. Rohrwacher već u ovom ostvarenju iskazuje afinitet prema radovima prvaka talijanskog neorealizma poput Fellinija, Olmija i De Sice, afinitet koji će biti izraženiji u njezinim sljedećim filmovima, osobito u izvrsnom Sretnom Lazzaru. Ovdje se on ogleda u angažmanu naturščika ili još neafirmiranih glumaca, pa tako protagonisticu tumači mlada debitantica Yle Vianello. S iznimkom Salvatorea Cantalupa, iza kojeg je karijera duga dva i pol desetljeća te koji je među ostalim nastupio i u Gomorri Mattea Garronea, te spomenute Anite Caprioli, udarnu glumačku postavu većinom čine debitanti i naturščici. Nebesko tijelo je ambiciozno zamišljena i izvedena priča o odrastanju, ostvarenje nenametljive i dovoljno sigurne režije snimljeno kamerom iz ruke. Ujedno je posrijedi i socijalna drama koja na intrigantan način kritički progovara o hipokriziji u crkvenim krugovima te o ispraznosti i pukom formalizmu crkvenih dogmi, osobito kad iste budu suočene sa stvarnim životom i konkretnim svakodnevnim problemima. Riječ je o dojmljivo snimljenom filmu velike vizualne snage, za što zasluge pripadaju redateljičinoj stalnoj suradnici, snimateljici Hélène Louvart, pri čemu se posebno izdvaja scena u kojoj svećenik hoda pustim gradskim ulicama Kalabrije, dok vjetar ispred njega nosi smeće. Na idejnoj razini i kroz propitkivanje vjerskih dogmi autorica kroz razmišljanja mlade protagonistice i kroz ono s čime se ona suočava na određeni način osporava učenje o Isusu Kristu kao sentimentalnom dobročinitelju, te zauzima stav da je on bio neshvaćeni vizionar ljutit zbog toga što drugi nisu razumjeli njegovo učenje. Takav stav formulira kroz misli starog svećenika kojeg protagonistica susreće u napuštenoj crkvi, a ta scena poetskom snagom u sjećanje priziva velikog Andreja Tarkovskog.

boja, 99'