Film tematizira krizu u finskom sektoru skrbi za starije i nemoćne, a dokumentarni segmenti izmjenjuju se s raspjevanim tableaux vivants. Kroz mračni humor i ponekad tmurne, ponekad dirljive momente, film kritizira sustav skrbi za starije osobe u nordijskom društvu, rasvjetljavajući jaz između etičkih i ekonomskih temelja rada u sektoru skrbi.

Anonimna svjedočanstva njegovateljica ukomponirana su u zborske pjesme te otkrivaju kakva su svakodnevna iskustva na terenu. Kroz pjesmu, film daje glas onima koji se ne usuđuju progovoriti jer se boje gubitka posla. Umirovljenice i starije građanke pjevaju zajedljive pjesme poigravajući se ekonomskim žargonom našeg vremena te ukazujući na apsurdnost birokratskog jezika koji je prodro u svaki aspekt naših života.