ULOGE:
Al Pacino,
Paul Sorvino,
Karen Allen

SCENARIJ:
William Friedkin

FOTOGRAFIJA:
James Contner

GLAZBA:
Jack Nitzsche

MONTAŽA:
Bud Smith

SCENOGRAFIJA:
Robert Drumheller

KOSTIMI:
Robert De Mora

Sadržaj:

Vrućeg ljeta u New Yorku raskomadani dijelovi muškog tijela plivaju rijekom Hudson. Policija sumnja da je riječ o još jednom ubojstvu neznanog serijskog ubojice koji lišava živote muškarce iz homoseksualnih barova, osobito one sa sado-mazo-kožne scene. Policijski kapetan Edelson predloži policajcu Steveu Burnsu, koji je svojim fizičkim izgledom nalik većini ubijenih, da se kao prikriveni agent ubaci u homoseksualno s/m okruženje i pretvarajući se da je gej pokuša ući u trag ubojici. Burns prihvaća prijedlog vidjevši u toj vrsti akcije način da brzinski unaprijedi svoju karijeru. Međutim, zbog toga pati njegova veza s djevojkom Nancy, kojoj ne može otkriti svoj zadatak

Cruising, čiji ambivalentni naslov istovremeno upućuje na policijske patrole te ulična i klupska kruženja gej muškaraca u potrazi za seksualnim partnerima, najkontroverzniji je film u intrigantnom opusu Williama Friedkina. Riječ je o labavoj adaptaciji istoimenog romana reportera The New York Timesa Geralda Walkera iz 1970. o serijskom ubojici gej muškaraca, no Friedkin, koji je godinama ranije nekoliko puta odbijao ponudu da ga adaptira, zapravo je film oslonio na slučaj stvarnih ubojstava homoseksualaca s newyorške sadomazohističke scene s kraja 70-ih. S tim ubojstvima povezivan je i bolnički tehničar Paul Bateson, osuđen za umorstvo jedne osobe neovisno o tom slučaju, a koji se, na neki način glumeći samog sebe, pojavio u čuvenoj sceni punkcije leđne moždine u Egzorcistu, pa ga je Friedkin poznavao i angažirao kao savjetnika.

Također, u odnosu na roman velika je izmjena ta da glavni lik ima djevojku, čime njegov identitet i situacija postaju složeniji. Već tokom snimanja na lokacijama bilo je problema jer su gej aktivisti organizirali demonstracije protiv filma, tvrdeći da stigmatizira homoseksualce, a nakon što je dovršen i prikazan bili su učvršćeni u svom dojmu. S druge strane, Friedkin i glavni glumac, velika zvijezda Al Pacino, izjavljivali su da nisu imali nikakve homofobne namjere, da film prikazuje tek maleni i vrlo specifični dio homoseksualne zajednice, a niti taj mali dio zapravo ne prikazuje negativno, no lavina se zakotrljala i više ju se nije moglo zaustaviti. Film je imao problema i sa cenzurom pa je Friedkin morao izrezati čitav niz klupskih scena s eksplicitnim homoseksualnim prizorima, što je naudilo ukupnoj atmosferi, de facto je osakaćujući.

Kritika je Cruising dočekala izrazito negativno, žigošući u njemu prisutno nasilje i tvrdeći da je koncepcija ambivalentnosti glavnog lika (je li hetero, gej ili biseksualac, je li samo policajac ili istovremeno i ubojica) nedosljedno provedena. Pritom se veći njezin dio solidarizirao s argumentima gej zajednice, premda oni nisu bili naročito uvjerljivi i pozivali su se zapravo na cenzuru, anticipirajući današnju koncepciju političke korektnosti. S ambivalentnošću u vezi, zanimljivo je da je Friedkinov prvi izbor za glavnu ulogu bio Richard Gere, kojeg je doživljavao seksualno puno ambivalentnijm nego Pacina, no Pacino je u to vrijeme bio daleko veća zvijezda i kuća United Artists koja je kao distributer stajala iza filma preferirala je njega.

Godinama kasnije Cruising je stekao kultni status, a glasovita queer teoretičarka Camille Paglia 2006. izjavila je da ga je nasuprot svima ostalima voljela, uživajući u njegovoj dekadenciji koja „nije bila toliko različita od Priče o O ili drugih izdanaka evropske visoke pornografije iz 1960-ih“. Quentin Tarantino jednom ga je prilikom sredinom 90-ih, dok je radio na Broadwayu, prikazao kazališnim članovima homoseksualne zajednice i oni su, po njegovim riječima, njime bili pozitivno šokirani i oduševljeni. Nicolas Winding Refn smatra ga remek-djelom, a braća Safdie navode ga kao jedan od bitnih utjecaja na njihovo filmsko djelovanje.

Autor teksta: Damir Radić

boja, 102'