ULOGE:
Romain Duris (Thomas Seyr),
Niels Arestrup (Robert Seyr),
Jonathan Zaccaï (Fabrice),
Gilles Cohen (Sami),
Linh Dan Pham (Miao Lin),
Aure Atika (Aline),
Emmanuelle Devos (Chris)

SCENARIJ:
Jacques Audiard,
Tonino Benacquista

FOTOGRAFIJA:
Stéphane Fontaine

GLAZBA:
Alexandre Desplat

MONTAŽA:
Juliette Welfling

Sadržaj:

Mladi Parižanin Thomas Seyr 28-godišnjak je koji ocu pomaže u nesigurnom i nerijetko prilično nasilnom i nemilosrdnom poslu trgovanja nekretninama. Štoviše, Tom za oca, beskrupuloznog nekretninskog špekulanta Roberta Seyra, obavlja najteži i najprljaviji dio posla, razbijačke operacije koje podrazumijevaju maltretiranje beskućnika i skvotera koji upadaju u zgrade. Istodobno, Thomas tajno priželjkuje poći stopama svoje pokojne majke, ugledne pijanistice, te i sam postati pijanist. Kad slučajno susretne nekadašnjeg majčina menadžera, gospodina Foxa, Thomas iz razgovora s njim shvati da bi mogao pristupiti audiciji za pijanista. Stoga počne pohađati nastavu klavira koju mu drži Miao Lin, Azijatkinja koja ne zna izgovoriti ni riječ francuskog, te se njihova komunikacija odvija isključivo kroz glazbu. Osim svojim glazbeničkim umijećem i željom da usavrši izvođenje Bachove tokate, Miao će Thomasa smjesta privući i u erotskom smislu. No ubrzo će shvatiti da njegov izlazak iz agresivnog svijeta špekuliranja nekretninama neće biti nimalo jednostavan.

Godine 2005. ovjenčana Srebrnim medvjedom u kategoriji najbolje filmske glazbe, za koju je zaslužan dvostruki oskarovac Alexandre Desplat (Fantastični gospodin Lisac, Argo, Igra oponašanja), te godinu kasnije ovjenčana s osam prestižnih francuskih filmskih nagrada César i nominirana za nagradu BAFTA za najbolji film s neengleskog govornog područja, krimi-drama suscenarista i redatelja Jacquesa Audiarda (Gledaj kako padaju ljudi, Prorok, Hrđa i kost) uspio je prepravak neovisne američke krimi-drame Prsti redatelja Jamesa Tobacka iz 1978. godine. U ulozi koju je u izvorniku tumačio Harvey Keitel gledamo vrlo darovitog Romaina Durisa (Španjolski apartman, Zavodnik, Srcolomac), a Audiardov film funkcionira kao karakterna studija njegova lika, mladića koji je odveć nasilan da bi mogao uspješno usvojiti suptilnost glazbe, ali i odviše nježan da bi bio sposoban nastaviti očev posao. Dramu protagonistova života u svojevrsnom kontrapunktu Audiard predočava dosta uvjerljivo, mijenjanjem pripovjednog ritma i filmskom glazbom dočaravajući njegova stanja i mijene, tugu, nasilnost i shizofreniju. U skladu sa spomenutim kontrapunktniranjem protagonistove egzistencije i film je povremeno naglašeno poetičan, da bi ubrzo postao izrazito surov i nasilan. Ipak, narativna konstrukcija cjeline doima se donekle nategnutom i shematičnom, redateljski prosede je povremeno neurotičan a protagonistova podvojenost ne doima se uvijek autentičnom.

boja, 108'