ULOGE:
Malcolm McDowell (Alex),
Patrick Magee (Frank Alexander),
Michael Bates (šef straže Barnes),
Warren Clarke (Dim),
John Clive (kazališni glumac),
Adrienne Corri (gđa. Alexander),
Carl Duering (dr. Brodsky)

SCENARIJ:
Stanley Kubrick (prema romanu Anthonyja Burgessa)

FOTOGRAFIJA:
John Alcott

MONTAŽA:
Bill Butler

Sadržaj:

Velika Britanija u bliskoj budućnosti. Narcisoidni Alex DeLarge, ljubitelj klasične glazbe, osobito Beethovena, predvodi bandu mladih delikvenata čiji se članovi međusobno nazivaju, po slavenski, drugovima. Uz Alexa, to su Georgie, Dim i Pete. Jedne noći odluče se na 'ultranasilni provod' koji uključuje tučnjavu sa suparničkog bandom, a kulminira upadom u dom i teškim premlaćivanjem pisca Franka Alexandera te brutalnim silovanjem njegove supruge koje počini osobno Alex pjevajući popularni šlager Singing In the Rain iz slavnog istoimenog hollywoodskog filma. Alexovi 'drugovi' traže da budu ravnopravni s njim te da se posvete većim zločinima od sitnih pljački, na što vođa družine reagira tako da ih žestoko napadne kako bi zadržao svoj autoritet. Prilikom sljedećeg silovanja, ovaj put sa skulpturom ogromnog falusa, stiže policija, a u pokušaju bijega Alexa njegovi 'drugovi' onemoguće i tako on biva zatočen. S obzirom da je silovana žena preminula, Alex je osuđen na 14 godina zatvora. Nakon dvije godine izdržavanja kazne, vlasti mu ponude da se podvrgne eksperimentalnoj metodi koja izaziva gađenje prema nasilju i koja bi poslije dva tjedna tretmana nasilnike trebala rehabilitirati i učiniti spremnima za život na slobodi…

Paklena naranča, u vrijeme kad je snimljena smatrana najnasilnim filmom ikada (uz Divlju hordu Sama Peckinpaha, te iste, 1971. godine nastalih, također Peckipahovih Pasa od slame), adaptacija je istoimena romana Anthonyja Burgessa iz 1962., i, kad se radi o opusu Stanelyja Kubricka, riječ je o prilagodbi najvjernijoj predlošku. Filmolog Tomislav Brlek ovako je opisao odnosno interpretirao film: „Širokim rasponom postupaka – od usporenih i ubrzanih snimaka, preko naglašenog oblikovanja prizora svjetlosnim efektima, ekstremnim rakursima, izborom objektiva i zumom, do tehnika filma istine, brze montaže kratkih kadrova, simetričnih kompozicija, kombinacije panorama i vožnji te snimanja iz ruke – film predočuje Alexovu stilizaciju vlastitog i institucionalnog nasilja u čin estetizirane izvedbe. Opetovana uporaba dubinskih kompozicija i širokokutnog objektiva predočuje ulazak u vizualizaciju Alexove imaginacije, oblikujući neočekivanim, ironičnim i/ili metaforičkim supostavljanjima dinamike kretanja kamere, stiliziranih kostima i simboličke scenografije, glazbe, komentara te ekspresionističke glume ekshibicionistički spektakl seksa i nasilja, u kojemu on naizmjenično igra uloge silovatelja i žrtve. Ističući visok stupanj kodiranosti Alexove izvedbe cirkularnom strukturom, brojnim inverzijama i udvajanjima, citatima, ponavljanjima i parodiranjima vizualnih i glazbenih motiva, te prikazom oblika društvenog ponašanja kao samosvjesne predstave, filmska slika predstavlja se gledateljima kao zanimljivija i uvjerljivija stvarnost: »Čudno kako se boje stvarnog svijeta doimaju stvarno stvarnima tek kad ih vidiš na ekranu.« Te Alexove riječi, kao i njegovi komentari na ekskluzivnom idiolektu, te naglašena autoreferencijalnost filma, u prvi plan ističu ovisnost tumačenja predočenoga o kodovima predstavljanja i percepcije, neprestano suočavajući gledatelje s nužnošću preuzimanja odgovornosti za vjerovanje u viđeno, simbolički predočenom suprotstavljanjem Alexova oka s umjetnim trepavicama onom drugom.“ Kubrick je glavnom glumcu Malcolmu McDowellu dao znatan prostor za improvizaciju, pa je tako ples i pjevanje Singing In the Rain u prvoj sceni silovanja njegova posve samostalna kreacija koja je režisera oduševila. Manje oduševljen Kubrick je bio slučajevima stvarnih silovanja i ubijanja inspiriranih njegovim filmom u Velikoj Britaniji, stoga je odlučio svoje ostvarenje povući iz britanskih kina, a odluka se osamdesetih proširila i na video izdanja. Tako je Paklena naranča ostala nedostupna otočkoj javnosti sve od 1973. do 2000., dakle do godinu dana nakon autorove smrti, a bila je i zabranjena za prikazivanje u nizu zemalja. Film je u vrijeme premijere izazvao velike kontroverze, kako zbog eksplicitnog prikaza ekstremnog (seksualnog) nasilja, tako i zbog uznemirujućeg viđenja društva bliske budućnosti, no ipak je dobio četiri nominacije za Oscara, za dakle glavnu svjetsku filmsku mainstream nagradu, i to u najprestižnijim kategorijama najboljeg filma, režije i adaptiranog scenarija, te montaže. Godine 2020. izabran je u američki Nacionalni filmski registar Kongresne knjižnice kao djelo od posebnog značenja.

boja i c/b, 136'