ULOGE:
Alexandra Dahlström (Elin Olsson),
Rebecka Liljeberg (Agnes),
Erica Carlson (Jessica),
Mathias Rust (Johan)

SCENARIJ:
Lukas Moodysson

FOTOGRAFIJA:
Ulf Brantås

MONTAŽA:
Michal Leszczylowski,
Bernhard Winkler

Sadržaj:

Agnes i Elin su srednjoškolke iz Åmåla, malog mjesta koje obje preziru. Agnes je osjetljiva i povučena djevojka koja je zaljubljena u popularnu Elin. No, popularnost Elin malo znači, ona osjeća nemir i stalno joj je dosadno. Kada igrom slučaja završi na Agnesinom rođendanu, te je iz oklade poljubi, pokreće se niz događaja važnih objema...

U švedskom filmu Seppan redateljice Agnete Fagerström-Olsson iz 1987. dvije radoznale djevojčice pretpubertetskog uzrasta imale su intrigantan međusoban odnos koji je mogao sugerirati lezbijstvo i sadomazohizam. Jedanaest godina kasnije tridesetjednogodišnji Lukas Moodysson u svom debitantskom dugometražnom filmu pozabavio se nešto starijim djevojčicama ili djevojkama, šesnaestogodišnjakinjom Agnes i četrnaestogodišnjakinjom Elin. Cure žive u dosadnom švedskom provincijskom gradiću (jebenom Åmalu, kako bi glasio prijevod izvornog engleskog naslova filma) i muče ih tipični tinejdžerski problemi potrage za vlastitim identitetom i suočavanja s njim. Zgodničku i senzibilnu Agnes svi izbjegavaju jer se pronio glas da je lezbijka, dok tjelesno rano sazrela i kud i kamo manje sofisticirana Elin (iza čije se vanjštine priglupe plavuše krije dobra duša i veliko srce) ima status jednog od najboljih školskih komada, ali je prati i manje ugodna reputacija lake cure. Agnes zbog društvene odbačenosti i, kako joj se čini beznadne, ljubavi za Elin pati od povremenih histeričnih ispada i dolazi do granice samoubojstva. Međutim, upravo će se tad pokazati da je Elin ipak nalazi zanimljivom, a nakon zajedničke noćne avanture (neuspio pokušaj odlaska autostopom u Stockholm i vrlo uspjela strastvena izmjena francuskog poljupca) njih dvije pronalaze jedna u drugoj srodnu dušu i ljubav. Pokaži mi ljubav, poslije Titanica najgledaniji film u švedskim kinima do tog vremena, bio je veliki europski festivalski hit, pokupio je pregršt nagrada (među inim dvije manje u Berlinu, jednu u Rotterdamu, specijalnu nagradu žirija i nagradu publike u Karlovym Varyma, nominaciju za Europsku filmsku nagradu za najbolji europski film), a imao je i američku kino-distribuciju. Riječ je o pomalo neobičnu ostvarenju. U načelu to je tzv. omladinski film za ciljanu publiku, nešto poput nekadašnjih francuskih Tuluma sa Sophie Marceau, no garniran je znatnijom dozom realizma i daleko provokativnijim erotskim pristupom, a i glumačke su izvedbe na prilično visokoj razini (Rebecka Liljeberg i Alexandra Dahlström nisu Hillary Swank i Chloë Sevigny iz tematikom relativno slična američkog filma Dečki nikad ne plaču, ali njihova gluma svejedno je, osobito s obzirom na nježne godine, vrlo hrabra). Ipak, to je ostvarenje koje, bez obzira što ih drastično proširuje, ostaje unutar svojih omladinskih žanrovskih granica i ne doseže do vrhunaca oporih američkih nezavisnih filmova tinejdžerske tematike (s vrhuncem u Gummu Harmonyja Korinea). No svojom autentičnošću, problematikom i dobrim namjerama izdiže se daleko iznad srednjestrujaških holivudskih kvaziseksualnih komedijica s tinejdžerskim protagonistima. Za razliku od njih, dobro je zapazio slavni američki kritičar Roger Ebert, Pokaži mi ljubav ne eksploatira tinejdžere nego istinski progovara o njima.

boja, 89'