SCENARIJ:
Ulrich Seidl

FOTOGRAFIJA:
Peter Zeitlinger

MONTAŽA:
Peter Zeitlinger

Sadržaj:

Austrija sredinom 90-ih godina prošlog stoljeća država je u kojoj sve više muškaraca ima problema s narastajućom samosviješću, samopouzdanjem i emancipiranošću njihovih sunarodnjakinja. Vremena u kojima su muškarci bili neupitne glave obitelji, dok su ženama najveća zadovoljstva predstavljale sreća supružnika te ugađanje njima i djeci, nepovratna su prošlost. U novom vremenu žene se uspijevaju izboriti za ravnopravnost u odnosu te za mogućnost ostvarenja vlastitih ambicija i želja. No mnogi muškarci nisu spremni na takav odnos snaga, jer njima žene koje se suprotstavljaju muževima i od njih zahtijevaju pomoć u kućanskim poslovima ne predstavljaju priželjkivani idealni obiteljski život. Stoga sve više Austrijanaca moguću sreću u ljubavi i braku odlučuje potražiti na Tajlandu i Filipinima, jer tamošnje žene kao da nemaju pretjeranih zahtjeva i kao da nikad ne prigovaraju svojim partnerima. Jedan od takvih muškaraca je i Karl Schwingenschlögl, nastavnik iz Beča u 40-im godinama, iza kojeg su propali brak i dvije dulje veze. Karl traga za ženom koja se ne protivi tradicionalnim obiteljskim odnosima, pa mu se kao najbolji izbor nameće žena s dalekog istoka.

Premda je nešto manje poznat u odnosu na njegove dosadašnje filmove, i dokumentarac Posljednji muškarci još je jedno prepoznatljivo ostvarenje scenarista i redatelja Ulricha Seidla. Kontroverzan i provokativan filmaš koji u svojim djelima posve briše granice između dokumentarnog i igranog filma, a u dobroj mjeri i između činjenica i fikcije, za svoj je rad rekao da ne pravi razliku između igranih i dokumentarnih filmova. Prema njegovim riječima, zbog toga je za njegovo filmsko stvaralaštvo skovan izraz ´inscenirana stvarnost´, koji podrazumijeva i to da ljudi u njegovim filmovima nisu glumci, ali se ponekad tako ponašaju. Seidl je autor kojeg je veliki Werner Herzog uvrstio među deset omiljenih redatelja, dok je za njegov film Životinjska ljubav izjavio kako mu ´nikad ranije nijedan film nije omogućio takav izravan pogled u pakao´. Seidla se često opisuje kao kontroverznog autora i provokatora, a svakako je riječ o jednom od najmarkantnijih neukalupljenih filmaša koji u svojim filmovima ide protiv uvriježenih konvencija ´uređenih filmskih kategorija´. Sva obilježja njegova autorskog rukopisa možemo pronaći i u ovom filmu, još jednom djelu u kojem se bavi motivom u užem smislu odnosa geopolitičkog Istoka i Zapada, a u širem susreta civilizacija i kultura. To je jedan od motiva kojima je Seidl kao autor intenzivno posvećen, a intrigira ga sve ono što definira i modelira taj odnos i te susrete. Počevši od pojedinačnih ljudskih sudbina i karaktera, preko uvriježenih stereotipa i predrasuda koji oblikuju očekivanja pojedinaca i njihove susrete, potom dakako kulturnih, mentalitetnih i općenito civilizacijskih razlika među ljudima koji se susreću, pri čemu je podjednako važno i ono svjesno i ono nesvjesno, kao i ono javno i ono prešućeno, do problema u komunikaciji određenih svim prethodno rečenim. Tu su, dakako, i manje ili više prisutan, odnosno manje ili više osviješten rasizam, kao i u blažem slučaju rasne i ine predrasude i stereotipi.

boja, 59'