ULOGE:
Gene Hackman (Harry Caul),
Cindy Williams (Ann),
Harrison Ford (Martin Stett),
John Cazale (Stan),
Allen Garfield (Bernie Moran)

SCENARIJ:
Francis Ford Coppola

FOTOGRAFIJA:
Bill Butler,
Haskell Wexler

GLAZBA:
David Shire

MONTAŽA:
Richard Chew

Sadržaj:

Sredovječni Harry Caul stručnjak je za prisluškivanje koji vodi vlastitu tvrtku u San Franciscu. On je osamljeni profesionalac, čovjek opsjednut vlastitom privatnošću koji osjećaje nikad ne miješa s poslom. O razini Harryjeve paranoidnosti govori i to što se njegov stan zatvara vratima s tri brave, što on za telefonske pozive koristi javnu govornicu i tvrdi da ne posjeduje kućni telefon, te što mu je ured smješten u kutu znatno većeg skladišta. Harry je poslu krajnje predan profesionalac koji teško uspostavlja osobne kontakte, kojemu je iznimno nelagodno u skupini više ljudi te koji je u intimnim situacijama šutljiv i odbojan. No pravila prema kojima živi i radi bit će stavljena na kušnju kad dobije zadatak snimanja razgovora para koji šeta trgom Union u San Franciscu. Nakon što uspješno obavi posao, Harryja će početi progoniti sumnja u stvarno značenje razgovora koji je snimio i u ono što bi se paru moglo dogoditi nakon što njegov klijent dobije snimak. Sve će se dodatno zakomplicirati kad nakon mnogo detaljnih preslušavanja snimka ispod glazbe uličnog svirača čuje rečenicu „Ubio bi nas da ima priliku”.

Godine 1974. na festivalu u Cannesu nagrađena Zlatnom palmom i ovjenčana Nagradom ekumenskog žirija te godinu kasnije nominirana za tri Oscara, uključujući one za najbolji film i izvorni scenarij, i ovjenčana dvjema najprestižnijim britanskim filmskim nagradama BAFTA, antologijska psihološka triler-drama scenarista i redatelja Francisa Forda Coppole ostvarenje je za koje je predložak napisan još sredinom 60-ih godina. No do njegove je produkcije proteklo dosta vremena, te je objavljen nakon izbijanja afere Watergate, zahvaljujući čemu su u njemu intrigantan odraz pronašli tada izuzetno aktualni problemi povezani s prisluškivanjem kao takvim, sa zadiranjem tehnologije u privatnost i s osobnom odgovornošću. Štoviše, sam redatelj ističe da je bio šokiran otkrićem da je u filmu korištena ista oprema za nadzor i prisluškivanje koju su koristili i ljudi iz Nixonove administracije. Isprva je direktor fotografije u filmu bio dvostruki oskarovac Haskell Wexler, no između njega i Coppole je ubrzo došlo do ozbiljnih kreativnih i osobnih nesuglasica, zbog čega je naposljetku zamijenjen Billom Butlerom, koji je za Oscara bio nominiran za rad na Letu iznad kukavičjeg gnijezda, na kojem je također zamijenio Wexlera, opet zbog njegovih nesuglasica s Milošem Formanom. Prezime protagonista Harryja Caula nije slučajno izabrano, jer je caul naziv za opnu koja fetus štiti do rođenja, a lik u filmu nosi tanki i gotovo prozirni baloner koji ga na metaforički način štiti od izvanjskog svijeta, uz to što je riječ o naglašeno izoliranom i paranoičnom liku. Gene Hackman se teško prilagodio Caulovu liku jer je karakterno posve drugačiji od njega, on je pristupačna i druželjubiva osoba koja preferira ležerniju odjeću, a uz to je imao i malo vremena za izgradnju lika mrzovoljna usamljenika. Maestralno režiran, iznimno atmosferičan i sjajno glumljen film ekspandirajućeg paranoidnog ozračja i vizualne dojmljivosti Coppola je prema vlastitim riječima snimio pod utjecajem remek-djela Uvećanje Michelangela Antonionija, koji ga je nagnao na smišljanje zapleta u kojem bi koncept tog filma bio nadograđen motivom audio nadzora. Dok je Coppola iz Uvećanja posudio još neke detalje, poput prisutnosti velikog broja zrcala i sekvence u kojoj se medij – ovdje audio-vrpce a u Uvećanju fotografije – više puta pretražuje da bi se otkrile nove pojedinosti, samo Prisluškivanje je baš kao i Uvećanje Briana De Palmu nadahnulo za snimanje trilera Pucanj nije brisan iz 1981. godine.

boja, 113'