ULOGE:
Miklós Székely B. (Karrer),
György Cserhalmi (Sebestyén),
Gyula Pauer (Willarsky),
Vali Kerekes (pjevačica),
Hédi Temessy

SCENARIJ:
László Krasznahorkai,
Béla Tarr

FOTOGRAFIJA:
Gábor Medvigy

GLAZBA:
Mihály Vig

MONTAŽA:
Ágnes Hranitzky

Sadržaj:

Uoči projekcije filma u četvrtak, 15. travnja u 19 sati, uvodnu riječ o stvaralaštvu Béle Tarra održat će filmska kritičarka Diana Nenadić.

Sredovječni Karrer depresivan je čovjek iz mađarske provincije obuzet sjećanjem na samoubojstvo svoje supruge, a izlaz iz takve teško podnošljive situacije pronašao je u zaljubljenosti u privlačnu pjevačicu iz bara Titanik. Za nevolju, ona je udana žena koja mašta o boljem životu i karijeri slavne pjevačice u velikom gradu, a unatoč braku zaljubljena je u Karrera, kojeg ipak drži na distanci. Kad pomalo mutni vlasnik Titanika Willarsky Karrelu predloži da nešto novca zaradi krijumčarenjem robe za njega, ovaj će u tome vidjeti mogućnost da se na nekoliko dana riješi Sebastyéna, supruga svoje ljubavi, te mu prepusti posao. A kad zaključi da je nekoliko dana koje će Sebastyén provesti izvan grada premalo za njegovo planirano uživanje s pjevačicom, Karrel odluči njezina supruga otkucati policiji. No time će isprovocirati sukob između sebe i Sebastyéna, a sve će dodatno eskalirati kad Willarsky u svom automobilu pokuša seksualno iskoristiti pjevačicu.

Romantična krimi-drama za režiju koje je Béla Tarr 1988. godine nominiran za Europsku filmsku nagradu u kategoriji najboljeg mladog filmaša, da bi za nju 17 godina kasnije na festivalu u Cannesu bio ovjenčan Francuskom kulturnom nagradom kao najbolji sineast godine, prvi je segment autorove trilogije u kojoj se on na politiziran i metafizički alegoričan način bavi kasnim komunizmom. Tu trilogiju zaokružuju impresivni sedmoipolsatni Sotonski tango iz 1994. godine i podjednako uspjele Werckmeisterove harmonije iz 2000. godine, djela koja je Tarr realizirao u suradnji s glasovitim piscem i svojim sunarodnjakom Lászlóm Krasznohorkaijem, s kojim je počeo surađivati upravo na filmu Prokletstvo. Ta je suradnja označila i promjenu Tarrova dotadašnjeg redateljskog stila, uz priklanjanje Krasznohorkaijevoj ´melankoliji otpora´ u dominantno postapokaliptičnom krajobrazu te kroz spajanje osobina crnog filma i filma s elementima fantastike. Tarr je upravo u Prokletstvu predstavio temeljna obilježja svog novog autorskog rukopisa koja će zadržati tijekom sljedećih desetljeća i kojima će se ključno afirmirati, od impresivne i naglašeno atmosferične crno-bijele fotografije te dugih i usporenih kadrova, preko koreografiranih pokreta kamere i razrađene mizanscene do korištenja stalnih motiva u rasponu od pustoši i magle preko kiše i blata do pasa lutalica i krčmi. Tu su također i kompleksna narativna i auditivna struktura djela, konceptualno oblikovanje filmskog vremena i prostora te cikličnost zbivanja, čime se njegov izvedbeni prosede približio onima velikana kakvi su Michelangelo Antonioni, Andrej Tarkovski i Theo Angelopoulos.

c/b, 120'