ULOGE:
Randolph Scott (Gil Westrum),
Joel McCrea (Steve Judd),
Mariette Hartley (Elsa Knudsen),
Ron Starr (Heck Longtree),
Edgar Buchanan (sudac Tolliver)

SCENARIJ:
N.B. Stone Jr.

FOTOGRAFIJA:
Lucien Ballard

GLAZBA:
George Bassman

MONTAŽA:
Frank Santillo

Sadržaj:

Sam početak 20. stoljeća. Ostarjeli nekadašnji šerif Steve Judd prihvaća posao pratnje pošiljke zlata iz rudarskog naselja preko opasnog teritorija do banke u kalifornijskom gradu Hornitosu, banke koja ga je i angažirala za taj zadatak. Judd kao pomoćnike unajmi svog starog prijatelja Gila Westruma i njegova mladog protežea Hecka Longtreea. Ono što Judd ne zna, jest da Westroom i Heck planiraju ukrasti zlato. Na putu susretnu mladu djevojku Elsu, koja želi pobjeći od oca, a poslije i od zaručnika i njegova opasnog psihotičnog brata…

Pucnji poslijepodne smatraju se konstitutivnim filmom za poetiku Sama Peckinpaha. Tu su zajedno postavljeni neki od njegovih ključnih motiva – muško prijateljstvo, čast i ideali u kompromisu s nenaklonjenim im okolnostima, problem činjenja i ostvarenja dobra u nepravednom svijetu, destrukcija starog (divljeg) zapada nadiranjem moderne industrijalizacije. Također, film ima snažan metatekstualni pečat angažmanom veterana klasičnog razdoblja Hollywooda i ikona žanra vesterna Randolpha Scotta i Joela McCreae, koji kroz priču o posljednjem pothvatu ostarjelih zaštitnika zakona upućuju na smiraj vlastitih karijera (Scottu je to bila posljednja uloga, a McCreai posljednja glavna), ali i na iscrpljenje žanra vesterna u novo filmsko modernističko doba. Studio MGM nije vjerovao u tržišne potencijale filma pa ga je prikazivao kao manje važan dio dvostrukog kino programa, no nakon nekog vremena pokazalo se da publika uglavnom želi gledati Pucnje poslijepodne, a ne nominalno atraktivniji film, pa su mu pružili kvalitetniju distribuciju. Film je bio jako dobro primljen u Evropi, i od kritike i od publike, te je bio ključan za Peckinpahovo stjecanje statusa bitnog autora. Izrazito obilježeni emocionalnim angažmanom, osobito u potresnoj završnici, Pucnji poslijepodne idu u red najosjećajnijih i najnježnijih Peckinpahovih ostvarenja, a također riječ je o jednom od klasičnih filmova sjete i nostalgije. Njegovu visoku vrijednost potvrđuje i činjenica da ga je 1992. Kongresna knjižnica uvrstila u američki Nacionalni filmski registar kao djelo od posebnog značaja.

boja, 94'