ULOGE:
Gizela Vuković,
Rade Marković,
Vesna Krajina,
Milena Dravić,
Olivera Marković,
Blaženka Katalinić,
Ana Karić,
Velimir 'Bata' Živojinović,
Boris Dvornik,
Janez Vrhovec,
Zoran Milosavljević,
Aleksandar Gavrić

SCENARIJ:
Arsen Diklić

FOTOGRAFIJA:
Aleksandar Sekulović

GLAZBA:
Bojan Adamić

MONTAŽA:
Jelena Bjenjaš

KOSTIMI:
Mira Glišić

Sadržaj:

Tijekom Drugog svjetskog rata njemačka kaznena ekspedicija spalila je podvelebitsko ličko selo Radopolje te pobila gotovo sve muškarce. Odmah po svršetku rata predsjednica seoskog odbora Kata Plećaš vjeruje da će obnoviti Radopolje. Traži pomoć Stipe, predsjednika općine iz obližnjeg gradića i bivšeg partizana, no on oklijeva. U gradiću su i drugi donedavni partizani, među njima Blažina koji je bacio oko na Katinu snahu, atraktivnu i odlučnu udovicu Đurđu s kojom bi se rado oženio i nastanio u Radopolju.

Tu je još jedan bivši borac, nazvan Čovjek bez čavala, koji se stalno žali da se borio u ratu, a sada ništa nema, čak ni čavala. Jedini preživjeli muškarac iz Radopolja je Ilija, koji se cijelo vrijeme skrivao u podrumu svoje kuće i kojeg stanovnice sela preziru jer mu je brat Srđan, oficir jugoslavenske vojske u otadžbini, doveo Nijemce i ustaše u selo da počine zločin. U selo svraća i mladi vodnik koji je u akciji čišćenja zaostalih neprijatelja i kojem se dopada Janja, Katina kći…
 

Originalna ideja Arsena Diklića o ženama koje kreću u obnovu spaljenog fiktivnog ličkog sela demonstrirajući emancipiranost (svojevrsna anticipacija 45 godina kasnije nastalog i međunarodno odlično primljenog debija Aide Begić Snijeg), nije naišla baš na sjajnu potporu u redateljskoj realizaciji Stole Jankovića. Naime Jankovićeva režija je dominantno kruta i staromodna (iako je u dva kadra koristio zoom objektiv, u to doba još rijedak i u svjetskim okvirima), a istini za volju i Diklićev scenarij imao je ponešto zastarjelih i patetičnih motiva. Film je ipak vrijedan pažnje, ne samo poklonika povijesti jugoslavenske kinematografije, ponajprije zbog niza poznatih glumačkih imena koja su ostvarila pamtljive role.

Bio je to drugi film iz iste godine (prvi je Dvostruki obruč Nikole Tanhofera) u kojem su zajedno nastupili Velimir Bata Živojinović i Boris Dvornik, budući zvjezdani tandem iz partizanskih hitova, a tu je i Milena Dravić koja im je u tim filmovima znala biti partnerica. No najistaknutije role polučile su izvanredna Olivera Marković (sjajna u najboljoj sceni, onoj u kojoj žene dugotrajno gacaju po blatu) i manje poznata a odlična Vesna Krajina, tumačeći dvije najemancipiranije žene iz sela, Staku i Đurđu. Također, ranu i kvalitetnu ulogu ostvarila je tadašnja zagrebačka glumačka nada Ana Karić kao Janja. Najzanimljiviju mušku rolu tumači Rade Marković kao prezreni Ilija (jako dobar u drugoj najboljoj filmskoj sceni, oranju po njivi pretvorenoj u minsko polje), a interesantno, pri kraju filma, u maloj ali efektnoj epizodi Srđana, pojavljuje se tadašnja vjerojatno najveća zvijezda jugoslavenske kinematografije, Aleksandar Gavrić, proslavljen ‘jugoslavenskim vesternima’, tj. filmovima o kapetanu Lešiju Žike Mitrovića.

Iako je radnja smještena u Liku (i svi likovi govore intenzivnom ijekavicom nalik crnogorskoj varijanti zajedničkog jezika, u čemu se i beogradski glumci, izvorni ekavci, odlično snalaze), film je sniman u istočnoj Hercegovini, u selu Ljubinju, gdje se i danas priča anegdota kako se Milena Dravić onesvjestila zbog prevelike vrućine i da je, kad je došla k sebi uz liječničku pomoć, rekla da više nikad neće snimati u provinciji. Na Pulskom festivalu Radopolje je jako dobro primljeno – nagrađeno je za drugi najbolji film (iza Licem u lice Branka Bauera), za najbolji scenarij i za drugu najbolju glavnu mušku ulogu (Rade Marković, iza Slobodana Perovića koji je dobio Zlatnu arenu za nastup u Maškarama Mila Đukanovića). I

ako je Radopolje staromodno režirano i sa znatnim  osloncem na tad već anakroni neorealizam, nije teško shvatiti zašto je dobro prihvaćeno; bilo je to vrijeme kad su u jugoslavensku kinematografiju počeli snažnije prodirati kritičkiji tonovi i sumorniji pogled na stvarnost, a Diklićev scenarij bio je izrazito pesimističan i s natruhama kritičkog odnosa prema vlasti. Tim odlikama skladno se uklopio u nadirući novi duh vremena.   

Autor komentara: Damir Radić

c/b, 84'