ULOGE:
Michael Thomas (Richie Bravo),
Tessa Göttlicher (Tessa),
Hans-Michael Rehberg (otac Ekkehart),
Inge Maux (Emmi Fleck),
Claudia Martini (Annie),
Georg Friedrich (Ewald)

SCENARIJ:
Ulrich Seidl,
Veronika Franz

FOTOGRAFIJA:
Wolfgang Thaler

GLAZBA:
Fritz Ostermayer,
Herwig Zamernik

MONTAŽA:
Monika Willi

Sadržaj:

Nekad popularna austrijska pop-zvijezda Richie Bravo danas živi u talijanskom gradu Riminiju i preživljava na račun nekadašnje slave. Richie je ovisnik o kocki sklon razuzdanom životu, koji financira održavanjem koncerata na hotelskim terasama i u dvoranama te iznajmljivanjem svoje kuće turistima. Također, Richie svojim obožavateljicama pruža seksualne usluge za novac, što snima mobitelom na temelju čega ih kasnije ucjenjuje. No on je i otac otuđene kćeri Tesse, koju dugo nije vidio i za koju još dulje nije uplaćivao alimentaciju. Kad se Tessa jedne večeri neočekivano pojavi među publikom njegova koncerta, te kad ubrzo zatraži da joj on novčano nadoknadi sav dug i barem dijelom nadomjesti sve što je njoj i majci priredio svojim odlaskom, Richiejev svijet će se početi urušavati. Za nevolju, ubrzo će ga početi mučiti i osjećaj krivnje, pojačan i činjenicom da je zanemario i svog dementnog starog oca smještenog u staračkom domu.

Prikazana u konkurenciji ovogodišnjeg Berlinalea i na Palić Film Festivalu u Srbiji ovjenčana nagradom Međunarodne federacije filmskih kritičara FIPRESCI, crnohumorna drama suscenarista i redatelja Ulricha Seidla pobjedničko je dugometražno ostvarenje također ovogodišnjeg austrijskog filmskog festivala Diagonale. Djelo koje je ovog ljeta prikazano i na Festivalu mediteranskog filma Split još je jedan prepoznatljiv naslov u opusu izuzetno intrigantnog austrijskog producenta, scenarista i redatelja. Seidl i kao producent potpisuje provokativne, uznemirujuće i nerijetko mračne naslove, pa je tako producirao psihološku horor-dramu Laku noć, mamice autora Severina Fiale i Veronike Franz, ili pak žanrovski srodan naslov Lucifer, s pričom o mentalno hendikepiranom mladiću koji je uvjeren da mora spasiti svoju majku. Kao redatelj, Seidl je autor koji se u svim segmentima svog djelovanja kontinuirano i ustrajno bavi tamnim naličjem privatnih života Austrijanaca kao i austrijskog društva u cjelini, koji tematizira ono i u doslovnom i u metaforičkom smislu „podrumsko“, odnosno dijelom na pojedinačnim razinama a dominantno na široj društvenoj razini skriveno, podsvjesno i potisnuo. U svojim ranijim filmovima Seidl se predstavio kao izraziti pesimist i mizantrop, kao verist i naturalist posvećen razotkrivanju ružnoće svojih likova u svim njihovim nijansama, kao filmaš koji se i kad snima fikcijske priče intenzivno oslanja na dokumentarističke prosedee. Štoviše, u njegovim se filmovima stvarnost i fikcija čvrsto prepleću i impregniraju u tolikoj mjeri da je ono fikcijsko u pravilu teško razlučiti od dokumentarnog. U uobičajeno izuzetno sugestivno režiranom Riminiju, za koji je scenarij napisao s čestom suradnicom Veronikom Franz, Seidl je i dalje verist koji kreira neuljepšane i uznemirujuće slike svojih protagonista i svijeta koji ih okružuje, no ipak ga zatječemo i u nešto mekšem, odnosno humanijem izdanju. To se ponajprije očituje u prikazu protagonistova odnosa s ocem, i u samom stanju dementnog oca koji u sobici staračkog doma zaziva svoju majku, te u sekvenci u kojoj protagonist vodi ljubav s jednom svojom obožavateljicom, dok u susjednoj sobni leži njezina majka koju ona svako malo odlazi pogledati. U tematskom fokusu vrlo raspoloženo glumljenog filma tako je odnos roditelja i djece, kroz više modaliteta i na više razina, a Seidl u prikazima tih odnosa iznenađujuće iskazuje humanost, sućut i sažaljenje, koji su uglavnom suptilni. To su nove nijanse njegova autorskog profila, koje su ranije bile zamjetne možda tek u tragovima.

boja, 115'