ULOGE:
Modesto De Souza,
Roberto Bataglin,
Jece Valadão,
Ana Beatriz,
Glauce Rocha,
Claudia Morena

SCENARIJ:
Nelson Pereira dos Santos,
Arnaldo de Farias

FOTOGRAFIJA:
Hélio Silva

GLAZBA:
Radamés Gnatalli,
Alexandre Gnatalli,
Cláudio Santoro

MONTAŽA:
Rafael Justo Valverde

SCENOGRAFIJA:
Júlio Romito,
Adrian Samailoff

Sadržaj:

Vruć nedjeljni ljetni dan u Rio de Janeiru, temperatura doseže 40 stupnjeva. Petorica dječaka iz favele prodaju kikiriki na istaknutim turističkim točkama velegrada – plaži Copacabani, Glavi šećera, nogometnom stadionu Maracana, pred ulazom u zoološki vrt. Varalica iz iste favele pokušava zavesti djevojku koja mu se sviđa, ali shvatit će da se ona zanima za drugog.

Djevojka iz radničke klase boji se da će je njezin dečko vojnik odbaciti kad mu kaže da je ostala trudna s njim. Tu su i imućni i bahati zemljoposjednik iz provincije koji će u Riju spoznati da je jezik korumpiranih političara i biznismena svugdje jednak, te popularni nogometaš u kasnijim godinama koji shvati da mu je karijera na zalasku kad za odlučujuću utakmicu biva zamijenjen nadolazećom mladom zvijezdom…
 

Nakon povratka u Brazil sa studija na glasovitoj pariškoj filmskoj školi IDHEC, Nelson Pereira dos Santos počeo se baviti režijom. Svoj dugometražni igrani debi Rio, 40 stupnjeva snimio je s 26 godina i pod snažnim utjecajem talijanskog neorealizma, one njegove struje koja je preferirala mozaičnu naraciju s mnoštvom paralelnih narativnih linija i likova. Film je sniman na autentičnim lokacijama te kombinira profesionalne glumce i naturščike, a prikaz siromaštva, (klasnih, rasnih i seksualnih) predrasuda i korumpiranosti beskompromisan je.

Iako je Pereira dos Santos rođen i odrastao u najvećem brazilskom gradu Sao Paulu, a u Riju, tadašnjem glavnom gradu, kratko je živio, odlično je dočarao njegovu atmosferu i pretvorio ga u ravnopravan, ako ne i središnji lik filma. Gradski čelnici, međutim, nisu bili zadovoljni prikazom prijestolnice te su pokušali film zabraniti, što je izazvalo burne proteste intelektualne i umjetničke javnosti, osobito one ljevičarskog usmjerenja. Tako je dos Santosov debi dobio velik publicitet te je naposljetku s dobrim odazivom publike i velikom kritičarskom podrškom prikazivan širom Brazila, a najveći inozemni uspjeh bilo mu je uvrštenje u glavni program uglednog festivala u Karlovym Varyma.

Rio, 40 stupnjeva bio je izuzetno značajan za daljnji razvoj brazilske kinematografije – pokazao je da se mogu snimati relevantni nezavisni filmovi te najavio pokret cinema novo koji će 1960-ih obilježiti kinematografiju najveće južnoameričke zemlje i dati joj veliku svjetsku vidljivost. Njegovi tragovi mogu se naći i u kasnije nastalim brazilskim filmovima socijalnog usmjerenja, osobito vidljivo u probojnom ostvarenju najpoznatijeg brazilskog sineasta današnjice Fernanda Meirellesa Božji grad iz 2002. godine.    

Autor komentara: Damir Radić 

c/b, 100'