Sestre iz Giona
Gion no shimai, igrani, drama, Japan, 1936
REŽIJA: Kenji Mizoguchi
ULOGE:
Isuzu Yamada (O-Mocha),
Yôko Umemura (Umekichi),
Benkei Shiganoya (Shimbei Furusawa),
Eitarô Shindô (Kudo),
Taizô Fukami (Kimura),
Fumio Okura (Jurakudo)
SCENARIJ:
Kenji Mizoguchi,
Yoshikata Yoda (prema romanu Aleksandra Kuprina)
FOTOGRAFIJA:
Minoru Miki
MONTAŽA:
Tatsuko Sakane
Sadržaj:
Japanski grad Kyoto sredinom 30-ih godina prošlog stoljeća. Dok mlada O-Mocha tek počinje raditi kao gejša u četvrti Gion, te mašta o odlasku u Tokio i udaji, njezina starija sestra, također gejša Umekichi, nema takvih planova niti iluzija, jer je svjesna svog položaja u društvu. O-Mocha želi poboljšati svoj status bez obzira na društvene konvencije, no i ona će postati svjesna vlastite nemoći nakon što zaključi da muškarci u zamjenu za seksualne usluge daju obećanja koja ne misle ispuniti. O-Mocha se uporno pokušava boriti protiv sudbine koja joj je zacrtana, premda shvaća da su njeni napori sve uzaludniji, a Umekichi smireno i stoički prihvaća vlastitu sudbinu, oslonac najviše pronalazeći u svom unutarnjem svijetu i disciplini duha.
Drugi važan film Kenjija Mizoguchija iz njegova opusa realiziranog prije Drugog svjetskog rata smatra se ne samo njegovim najuspjelijim ostvarenjem iz tog razdoblja, nego i najboljim japanskim prijeratnim filmom. Kao i u svom prethodnom ostvarenju, iste godine realiziranoj Elegiji iz Osake, Mizoguchi i u svojoj drugoj suradnji sa scenaristom Yoshikatom Yodom, svojim kasnije čestim suradnikom, tematizira neveselu i nerijetko tragičnu sudbinu žena koje u patrijarhalnom društvu nemaju izgleda za poboljšanje vlastitog društvenog položaja. To čini kroz seriju događaja naizgled oslobođenih dramskih tenzija, događaja u kojima vješto varira osnovnu situaciju, usput zanemarujući tradicionalni dramaturški pristup te oblikujući duge kadrove, koji će kasnije također postati jedno od ključnih obilježja njegova autorskog rukopisa. Cjelinom dominira distancirani srednji plan, koji uvjetuje i gledateljsku emotivnu distancu, ali i redatelju pruža priliku za usložnjavanje mizanscena te iskorištavanje prostora kadra za usmjeravanje zanimanja na objekte u kadru.
c/b, 95'