ULOGE:
Joaquin Phoenix (Larry "Doc" Sportello),
Katherine Waterston (Shasta Fay Hepworth),
Josh Brolin (Christian F. "Bigfoot" Bjornsen),
Owen Wilson (Coy Harlingen),
Reese Witherspoon (Penny Kimball),
Benicio del Toro (Sauncho Smilax)

SCENARIJ:
Paul Thomas Anderson (prema romanu Thomasa Pynchona)

FOTOGRAFIJA:
Robert Elswit

GLAZBA:
Jonny Greenwood

MONTAŽA:
Leslie Jones

Sadržaj:

Na prijelazu 1960-ih na 70-e na području Los Angelesa, Shasta Fay Hepworth posjećuje u kući na obali svog bivšeg dečka, nekonvencionalnog privatnog detektiva Larrya Sportella zvanog Doc. Shasta od njega traži pomoć za svog sadašnjeg dečka, bogatog nekretninskog investitora Mickeyja Wolfmanna, kojeg njegova supruga i njezin ljubavnik žele strpati u sanatorij za mentalne bolesnike. Doc se potom sastane s Tariqom Khalilom, pripadnikom organizacije Black Guerrilla Family, koji ga unajmi da pronađe Glena Charlocka, člana Arijskog bratstva koji mu duguje novac, a inače je jedan od Wolfmannovih tjelohranitelja...

Paul Thomas Anderson devedesetih se zanosio mišlju da adaptira roman Vineland kultnog američki književnika Thomasa Pynchona, no na kraju je zaključio da ne može pronaći način na koji bi to učinio. No kad se 2009. pojavio novi Pynchonov roman Skrivena mana, pomaknuta sinteza tvrdokuhanog noirovskog krimića i (post)hipijevske kontrakulture kasnih šezdesetih i ranih sedamdesetih, ponovo mu se pobudila želja da bude prvi autor koji će na veliko platno prenijeti neki roman znamenitog pisca. Anderson je roman opisao kao duboko i divno napisanu stvar povezanu s najboljim grubim vicevima koji se mogu zamisliti, a u procesu filmske adaptacije bio je pod velikih utjecajem hollywoodskih noirovskih prilagodbi romana Raymonda Chandlera (Duboki san Howarda Hawksa iz 1946.) i Mickeyja Spillanea (Poljubac smrti Roberta Aldricha iz 1955.), kao i Chandlerova romana Dug oproštaj (ne toliko i njegove novohollywoodske adaptacije koju je 1973. ostvario Robert Altman). Također je istaknuo da je pokušao natrpati onoliko štosova i šala na ekran koliko je Pynchon stisnuo na stranicu, te da su vizualni gegovi i smicalice u njegovoj filmskoj verziji inspirirani citatnim parodijama iz 1980-ih čuvenog autorskog trojca Zucker – Abrahams – Zucker, naslovima poput Ima li pilota u avionu? i Strogo povjerljivo!, odnosno tv-serije Policijski odred. Publika, međutim, nije bila oduševljena konačnim rezultatom pa je film bio relativno neuspješan u kino distribuciji, no najveći dio kritike Skrivenu manu jako je volio i većina relevantnih kritičara stavila ju je na svoje liste filmova godine, nemali broj njih označio ju je i kao najbolji film godine. Kao glavne adute obično su isticali složenu i kompliciranu naraciju s mnoštvom ekspresivnih likova, odličnu rekonstrukciju vremena i prostora, te sjajne glumačke izvedbe. Sami glumci bili su jako zadovoljni radom s Andersonom jer im je, po principu organiziranog kaosa, davao veliku interpretacijsku slobodu i poticao ih na improvizacije. Skrivena mana bila je nominirana za Oscare za najbolju scenarističku adaptaciju i kostimografiju, te za Zlatni globus za najbolju mušku ulogu u komediji ili mjuziklu (Joaquin Phoenix). Znameniti časopis Cahiers du cinema svrstao ju je na sedmo mjesto svoje liste filmova godine, dok joj je utjecajni magazin Village Voice dodijelio osmu poziciju. Spomenimo i da je glazbu za film skladao Jonny Greenwood iz prominentnog britanskog indie sastava Radiohead, te da je to bila njegova treća suradnja s Andersonom u nizu, nakon Bit će krvi i Mastera, a poslije Skrivene mane Greenwood će napisati muziku i za sljedeći Andersonov film Fantomska nit.

boja, 148'