ULOGE:
Peter Breck (Johnny Barrett),
Constance Towers (Cathy),
Gene Evans (Boden),
James Best (Stuart),
Hari Rhodes (Trent)

SCENARIJ:
Samuel Fuller

FOTOGRAFIJA:
Stanley Cortez,
Samuel Fuller

GLAZBA:
Paul Dunlap

MONTAŽA:
Jerome Thoms

Sadržaj:

Želeći osvojiti prestižnu Pulitzerovu nagradu, novinar Johnny Barrett odlučuje se na neobičan korak – kako bi riješio ubojstvo počinjeno u instituciji za mentalne bolesti, ubacuje se u tu ustanovu glumeći duševnog bolesnika. To mu je pošlo za rukom nakon što je uvjerio ekspertnog psihijatra, doktora Froga, da ga 'istrenira' za ulogu psihičkog bolesnika koji si je umislio da ima incestuozne osjećaje prema svojoj sestri; potonju je pak nevoljko pristala glumiti njegova stvarna djevojka, egzotična plesačica Cathy. Plan uspije i Johnny se nađe u psihijatrijskoj bolnici, ubrzo se susrećući s užasima te institucije. Tako ga napadne skupina nimfomanki gotovo ga rastrgavši u svojoj požudi, no on ipak polako napreduje prema cilju. Otkrije da postoje trojica svjedoka ubojstva – prvi je Stuart koji je odgajan u bigotstvu i mržnji i kojem su u Korejskom ratu komunisti isprali mozak, drugi je Trent, jedan od prvih crnaca koji se upisao na segregirano južnjačko sveučilište i tamo zadobio teške traume u izravnom suočenju s nasilnim bjelačkim rasizmom, a treći atomski znanstvenik Boden koji se, shvativši razornu moć interkontinentalnih balističkih projektila, vratio na mentalnu razinu šestogodišnjaka …

Još u svojim filmskim počecima 1940-ih, Samuel Fuller napisao je scenarij za film o novinaru koji se ubacuje u psihijatrijsku ustanovu kako bi razriješio slučaj ubojstva što se tamo desilo. Film je trebao režirati Fritz Lang, no slavni njemački režiser na radu u Hollywoodu želio je da glavni lik bude novinarka a ne novinar, i da je utjelovi njegova omiljena glumica Joan Bennett (Žena u izlogu, Skrletna ulica). Na kraju od svega nije bilo ništa, ali petnaestak godina kasnije, nakon što se afirmirao kao režiser, Fuller je odlučio sam producirati i režirati taj scenarij, sada naslovljen kao Šok koridor. Realizirao ga je u nezavisnoj produkciji i njime postavio jedan od glavnih orijentira svoje poetike i opusa. Naime, film je odličan reprezent redateljeva 'tabloidnog stila' karakteriziranog zanimanjem za motive i teme koji izlaze izvan okvira normalnosti, za neobično, čudno i bizarno, kao i šokantnom vizualnom ekspresivnošću. Naglašena je bila i glumačka izražajnost kroz psihički 'razuzdane' likove, a motivi maštanja o incestu sa sestrom i pokušaja skupnog nimfomanskog silovanja muškarca bili su toliko šokantni da je, na primjer, u distributerski tradicionalno konzervativnoj Velikoj Britaniji film bio zabranjen za kino (i svako drugo) prikazivanje sve do početka 1990-ih. Jedan od vodećih američkih kritičara šezdesetih i glavni promotor takozvane politike autora u Sjedinjenim Državama, Andrew Sarris, napisao je da je film alegorija suvremene Amerike, „ne toliko nadrealna koliko subrealna u svojem halucinantnom viđenju povijesti koja može biti percipirana samo ispod fasade zapleta“, te da je riječ o „izuzetnom prilogu onoj umjetničkoj formi u kojoj se Hollywood uvijek isticao: baroknom B filmu“. Nekoliko desetljeća poslije, pak, popularni Leonard Maltin ustvrdio je da je film „moćna melodrama sa sirovim emocionalnim udarom“. Šok koridor navodno je utjecao na Martina Scorsesea kad je radio svoj istaknuti retro-noir Otok Shutter, a 1996. izabran je za pohranu u američki Nacionalni filmski registar kao djelo od posebne vrijednosti. Glumac Larry Tucker za epizodnu ulogu Pagliaccija bio je nomiran za Zlatni globus u kategoriji najobećavajućijeg novopridošlice, a sam film zauzeo je sedmo mjesto na tradicionalnoj listi filmova godine čuvenog časopisa Cahiers du cinéma.

c/b, 101'