ULOGE:
Aleksandar Kaidanovski (Stalker),
Alisa Freindlih,
Anatolij Solonjicin,
Nikolaj Grinko,
Natalija Abramova

SCENARIJ:
Arkadij Strugacki,
Boris Strugacki (prema romanu Piknik pokraj puta)

FOTOGRAFIJA:
Aleksandar Knjazinski

GLAZBA:
Eduard Artemev

MONTAŽA:
Lyudmila Feyginova

Sadržaj:

Ulaznice za ovu projekciju su rasprodane!

Neodređena budućnost postapokaliptičnog ugođaja. Neimenovani muškarac radi kao stalker, ilegalni vodič kroz Zonu, tajanstveno područje u koje vlasti ne dozvoljavaju ulaz i gdje ne vrijede zemaljski zakoni fizike. Stalker živi sa suprugom i maloljetnom kćeri, a supruga ga moli da zbog velike opasnosti više ne odlazi u Zonu, no on je ne sluša. U obližnjoj krčmi susreće se s novim 'klijentima', Piscem i Profesorom koji žele da im bude vodič i odvede ih na zonsku lokaciju zvanu Soba, u kojoj se ispunjavaju svjesne i nesvjesne želje onih koji se tamo zateknu. Trojac krene na riskantan put…

Stalker (poznat i pod naslovom Zona s kojim je izvorno prikazivan u Hrvatskoj kao dijelu Jugoslavije) drugi je znanstveno-fantastični film u opusu Andreja Tarkovskog (nakon Solarisa) i vjerojatno njegov najpopularniji uradak. U tadašnjem Sovjetskom Savezu skupio je više od četiri milijuna gledatelja, a u svijetu stekao kultni status. Blago oslonjen na roman Piknik pokraj puta braće Strugacki, koji su potpisani i kao scenaristi, Stalker je vjerojatno najčišći primjer Tarkovskijevog temeljnog narativnog postupka – arhetipskog modela putovanja „koje se ostvaruje kao fizičko i duhovno kretanje kroz prostor i vrijeme, materijalnu zbilju i mentalne predodžbe, kroz neprestano suočavanje s nužnošću tumačenja doživljenog i viđenog“, kako je to formulirao filmolog Tomislav Brlek. Kao i ostali autorovi filmovi, i ovaj se sastoji od dugih kadrova, često takozvanih kadrova-sekvenci, od kojih najdulja traje sedam minuta, pri čemu je namjera Tarkovskog bila, po njegovim vlastitim riječima, oblikovati ritam koji „se javlja u skladu s vremenom što protječe kroz kadar i proizlazi iz stupnja napetosti vremena koje protječe“. Najveći dio filma sniman je na području dviju napuštenih hidrocentrala u okolici Tallinna te u samom glavnom gradu (tada Sovjetske Socijalističke Republike) Estonije, a kako se kod spomenutih hidroelektrana otrovni otpad ispuštao u rijeku, to se smatra mogućim ili čak vjerojatnim razlogom što su kasnije Tarkovski, njegova supruga i neki drugi članovi ekipe oboljeli od karcinoma. Postoje nedoumice o dvije (ili čak tri) verzije Stalkera – naime, navodno je prva verzija, koju je snimio direktor fotografije Georgi Rerberg, propala jer je snimljena novom vrstom Kodakove filmske vrpce koju je sovjetski laboratorij, nemajući iskustvo rada s njom, krivo razvio, a i inače se Tarkovski nikako nije slagao s Rerbergom koji je smatrao da je scenarij nedorađen i zahtijevao od režisera da ga preradi, pa ga je ovaj otpustio; potom je angažirao Aleksandra Knjažinskog koji je navodno cijeli film iznova snimio, no sam Tarkovski to je demantirao, a i ljudi koji su vidjeli obje verzije tvrdili su da bitnih razlika nema. Bilo kako bilo riječ je o iznimnom ostvarenju s nizom antologijskih prizora, filmu koji se bavi esencijom čovjeka, njegovim uspomenama, strahovima, maštom, paradoksima i onim nedohvatljivim za čim vječno i uzaludno čezne.

c/b i boja, 162'