ULOGE:
Kirk Douglas (pukovnik Dax),
Ralph Meeker (kaplar Philippe Paris),
Adolphe Menjou (general George Broulard),
George Macready (general Paul Mireau),
Wayne Morris (poručnik Roget)

SCENARIJ:
Stanley Kubrick,
Calder Willingham,
Jim Thompson (prema istoimenom romanu Humphreyja Cobba)

FOTOGRAFIJA:
Georg Krause

GLAZBA:
Gerald Fried

MONTAŽA:
Eva Kroll

Sadržaj:

Prvi svjetski rat, 1916. godina. U otmjenom dvorcu general Broulard, član francuskog glavnog stožera, zatraži od svog podčinjenog, ambicioznog generala Mireaua, da zauzme dobro branjene njemačke položaje. Mireau isprva odbija, tvrdeći da je zadatak neizvediv, no kad mu Broulard spomene moguće unapređenje, Mireau brzo uvjeri samog sebe da francuski napad može završiti uspjehom. Odlazi među vojnike u rovove kako bi procijenio njihovu motiviranost, a detaljno planiranje napada prepušta pukovniku Daxu, usprkos Daxovim protestima. Potonji, naime, smatra da će napad oslabiti francuske snage, nanijevši im velike gubitke bez ikakvog pozitivnog učinka. Sljedećeg jutra francuske trupe kreću u napad, no pod snažnom njemačkom vatrom pretrpe teške gubitke. Vidjevši što se dogodilo, ostali vojnici odbiju jurišati u smrt, na što pobješnjeli Mireau naredi svojoj artiljeriji da tuče po vlastitim pješačkim položajima i tako vojnike natjera u novo jurišanje…

Četiri godine nakon svog nečuveno podcijenjenog dugometražnog debija Strah i želja, Stanley Kubrick ponovo se poduhvatio teme rata. Dok je u prvijencu tematizirao Drugi svjetski rat prema izvornom scenariju Howarda Sacklera, sada je, scenaristički surađujući s Calderom Willinghamom i Jimom Thompsonom, adaptirao roman Staze slave Humphreyja Cobba iz 1935., antiratni krik motiviran apsurdnim ratovanjem u Prvom svjetskom ratu, djelomično zasnovan na stvarnim događajima. Kubrick je scenarij pokazao Kirku Douglasu, koji se kao velika glumačka zvijezda par godina ranije počeo baviti i producenturom, te je osnovao vlastitu filmsku tvrtku. Douglasu se scenarij jako svidio, a kako je bio oduševljen prethodnim Kubrickovim ostvarenjem Uzaludna pljačka, pristao je glumiti glavnu ulogu i producentski se angažirati zajedno s Kubrickom i njegovom filmskom tvrtkom. Ulazak Douglasa u projekt potaknuo je hollywoodsku major kompaniju United Artists, koja je s Kurbickom surađivala na dva njegova prethodna nezavisna projekta, da se vlastitim sredstvima priključi produkciji, pri čemu je na Douglasov angažman otpala čak trećina budžeta. Kubrick je bio zabrinut da će i ovaj njegov projekt završiti komercijalnim neuspjehom pa je samoinicijativno odlučio zamijeniti depresivni kraj romana happy endom, međutim Douglas se tome odlučno suprotstavio i tako sačuvao idejno-značenjsku beskompromisnost filma. Koliko je antiratna i antimilitaristička intonacija bila snažna svjedoči i to da je u Francuskoj film bio zabranjen za prikazivanje gotovo dvadeset godina, pod obrazloženjem da difamira francusku vojsku i časnike, a antimilitarizam je bio trn u oku i Francovoj profašističkoj Španjolskoj, gdje je također bio zabranjen. Posebno je zanimljivo da su Staze slave bile odbijene na Berlinskom festivalu čije se njemačko vodstvo zabrinulo da bi moglo uvrijediti Francuze, a zabranjene su i u dvije bitno frankofone zemlje – Švicarskoj i Belgiji. Kao u Strahu i želji, uostalom i u većini njegovih filmova, Kubrickova nit vodilja bilo je beskompromisno prikazivanje prave ljudske prirode, ili njegovim vlastitim riječima: „Čovjek nije plemeniti divljak, on je neplemeniti divljak. Iracionalan je, brutalan, slab, blesav, nesposoban biti objektivan u bilo čemu što se tiče njegovih vlastitih interesa. Zanima me brutalna i nasilna priroda čovjeka jer je to prava slika o njemu. I svaki pokušaj stvaranja društvenih institucija na lažnom shvaćanju prirode čovjeka vjerojatno je osuđen na neuspjeh“. U redateljskoj izvedbi, oslonjenoj na poetiku naturalizma, fascinantna je uporaba širokokutnih objektiva i fluidno kretanje kamere, kao i ekspresivna fotografija te inventivno korištenje zvuka, osobito glazbe kojom dominira uporaba bubnjeva i perkusija. Staze slave očekivano nisu postigle komercijalni uspjeh, ali kritika ih je snažno podržala, što je nakon Uzaludne pljačke učvrstilo Kubrickovu poziciju jednog od kreativno najpotentnijih američkih novih redatelja. Godine 1992. film je uvršten u američki Nacionalni filmski registar Kongresne knjižnice kao djelo od izuzetne vrijednosti.

c/b, 88'