ULOGE:
Gene Hackman (Max),
Al Pacino (Lion),
Dorothy Tristan (Coley),
Ann Wedgeworth (Frenchy),
Richard Lynch (Riley),
Eileen Brennan (Darlene)

SCENARIJ:
Garry Michael White

FOTOGRAFIJA:
Vilmos Zsigmond

GLAZBA:
Fred Myrow

Sadržaj:

Dvojica skitnica, bivši zatvorenik kratkog fitilja Max Millan i djetinjasti bivši mornar Lionel Delbuchi zvani Lion (Lav), sretnu se na cesti u Kaliforniji i sklope dogovor da će postati poslovni partneri jednom kad stignu u Pittsburgh gdje Max nezakonito stečenim novcem, koji je pohranio u pitzburškoj banci, namjerava otvoriti auto-praonicu. No prije toga Lion želi otići u Detroit, kako bi posjetiti bivšu suprugu Annie i dijete koje još nije vidio jer se rodilo dok je bio na moru, te kako bi se dogovorio s Annie oko novca koji joj je slao kao mornar, s čim se Max složi. No na putu do Detroita zaglave u Denveru, gdje su zbog svojih budalaština osuđeni na mjesec dana gubitka slobode, a kaznu izdržavaju na zatvorskoj farmi. Max krivi Liona za takav razvoj situacije, pa se Lion u zatvoru zbliži s drugim zatočenikom, jakotom Rileyjem koji ga nešto kasnije neuspješno pokuša seksualno iskoristiti. To dovodi do Lionove obnove prijateljstva s Maxom koji naposljetku prebije Rileyja. No po izlasku iz zatvora, traumatiziran seksualnim zlostavljanjem, Lion više nije čovjek koji je bio – njegova dječja zaigranost i radost nestale se, čak se je prestao smijati, ali promijenio se i Max – nije više tako napet i agresivan…

Nakon uspjeha prethodnog filma Panika u parku droge, u kojem je Al Pacino ostvario svoju prvu glavnu ulogu, režiser Jerry Schatzberg angažirao je glumca i za svoj sljedeći projekt Strašilo, udruživši ga s iskusnim Geneom Hackmanom. Iako je u međuvremenu postao svježom zvijezdom ulogom Michaela Corleonea u prvom Kumu Francisa Forda Coppole, na špici filma Pacino je potpisan iza Hackmana, velike zvijezde nešto prije Kuma nastale Francuske veze Williama Friedkina. Dvojica glumaca na snimanju nisu se dobro slagala – iako su obojica pripremajući se za svoje uloge proveli neko vrijeme autostopirajući po Kaliforniji odjeveni kao skitnice, na setu svaki se različito pripremao za izvedbu remeteći koncentraciju onog drugog, što je bila posljedica njihovih oprečnih individualnih priroda. Hackman se, po Schatzbergovim riječima, nije svađao samo s Pacinom nego sa svim članovima ekipe, no takav njegov karakter bio je u savršenom skladu s karakterom lika kojeg je utjelovljavao. Nije stoga čudno da je na pitanje koji mu je omiljeni film odgovorio – Strašilo. A i Pacino je isti film nosio u lijepom sjećanju – izjavio je da je scenarij Strašila najbolji koji je ikad pročitao. Autor scenarija, svojeg prvog uopće, bio je dramatičar Garry Michael White koji je studirao u Kaliforniji (San Franciscu), a poslije bio direktor drame kazališta u Pittsburghu,pa otuda i filmsko povezivanje tih odredišta. Strašilo, tipičan izdanak ere i poetike novog Hollywooda sedamdesetih (realizam manifestiran tzv. razlivenom naracijom i interesom za društvene marginalce), dobilo je nagradu za najbolji film u Cannesu (zajedno sa Zabludom Alana Bridgesa), nagradu koja se u tom periodu nije zvala Zlatna palma nego Velika nagrada (Grand Prix) internacionalnog festivala filma, no unatoč trijumfu na najslavnijem i najprestižnijem svjetskom festivalu film je imao skroman komercijalni odjek. U jednom razdoblju čak je bio poprilično zaboravljen jer nije cirkulirao po kinotečnim projekcijama, pa je tek nakon nekoliko desetljeća, zahvaljujući DVD izdanju, iznova otkriven te je dosegao kultni status (premda je taj status neprekinuto imao u bivšoj Jugoslaviji zahvaljujući kopiji Jugoslovenske kinoteke koja se vrtjela po republičkim kinotečnim dvoranama).

boja, 112'