ULOGE:
Emin Ceylan (Emin,
Muzzaferov otac),
Muzaffer Özdemir (Muzaffer,
filmaš),
Fatma Ceylan (Fatma,
Muzafferova majka),
Mehmet Emin Toprak (Saffet),
Muhammad Zimbaoglu (Ali),
Sadik Incesu (Sadik)

SCENARIJ:
Nuri Bilge Ceylan

FOTOGRAFIJA:
Nuri Bilge Ceylan

MONTAŽA:
Nuri Bilge Ceylan,
Ayhan Ergürsel

Sadržaj:

Kad se nađe u starom kraju u posjeti svojoj obitelji, istanbulski redatelj Muzaffer situaciju boravka u provinciji sa svojim najbližima odluči iskoristiti za realizaciju dokumentarca u kojem bi zabilježio ponašanja, razmišljanja i razgovore svojih slikovitih i tradiciji odanih roditelja, majke Fatme i oca Emina. Dok je Emin tvrdoglav i svojeglav čovjek, emotivac i idealist koji ponajprije želi skromno obiteljsko imanje sačuvati od državnih vlasti, Fatma je brižna žena koja pristane sudjelovati u filmu samo ako joj 9-godišnji dječak Ali, Muzafferov nećak koji bi također trebao nastupiti pred kamerom, na poseban način dokaže da je odgovorna osoba, tako da 40 dana u džepu nosi kokošje jaje koje se ne smije razbiti. Muzaffer bi želio i neke druge mještane iskoristiti kao autentične filmske likove, a tu je i njegov rođak Saffet, razočarani nekadašnji tvornički radnik kojemu je obećao sudjelovanje i kakvu-takvu zaradu od rada na filmu. No Saffet je već po tko zna koji put pao na prijemnom ispitu za fakultet, pa se nada da bi mu glumački nastup mogao omogućiti odlazak sa sela u grad.

Prikazana u konkurenciji Berlinalea 2000. godine, drama za koju je redatelj iste godine na dodjeli Europskih filmskih nagrada ovjenčan kritičarskom nagradom FIPRESCI ostvarenje je u kojem je Nuri Bilge Ceylan metafilmski inventivno na određeni način nadogradio svoj prethodni film Grad. Riječ je o djelu u kojem redatelj gotovo opisuje stvaranje i okolnosti nastanka Grada, a u kojem se zbog angažmana neprofesionalnih glumaca iz njegove vlastite obitelji, zbog pronalaženja tema u obiteljskoj povijesti te shodno tome zbog domaće atmosfere koja na snimanju vlada, granica između stvarnosti i fikcije praktički potpuno briše. Dobrim dijelom uslijed navedenog, Ceylan u ovom filmu demonstrira i neke poveznice s glasovitim iranskim filmašem Abbasom Kiarostamijem, ponajviše kroz sklonost minimalističkom pseudodokumentarističkom redateljskom prosedeu, uporabi dugih panoramskih kadrova, iznimno sugestivnom i efektnom tematiziranju odnosa života i smrti, poigravanju stvarnošću i fikcijom te začudnoj poetizaciji svakodnevice. Ceylan nemogućnost razlikovanja filma od zbilje poput Kiarostamija koristi za stvaranje novih, dubljih i kompleksnijih slojeva djela, a teme koje autora zanimaju su život običnih (malih) ljudi u provinciji, odrastanje uz (prividne) sitnice koje različitim generacijama živote znače, želja za napretkom i odlaskom, nezrelo neshvaćanje vrijednosti onoga što se ima naspram onome čemu se teži, pokušaji prevladavanja vlastitih ograničenja te nadmudrivanja sudbine i sreće koje im nisu sklone. Snimajući oca i majku, protagonist će kroz njihove odraze na filmskoj vrpci početi razumijevati prirodne i životne tokove te ostvarivati skladniji i puniji odnos s roditeljima, a slično Gradu Ceylan i u Svibanjskim oblacima, nerijetko fascinantnom ostvarenju u čijim kadrovima pulsira život i ljubav prema njemu, polazeći od jednostavnih i gdjekad banalnih premisa izvodi složene i značenjski više zaključke o smislu i svrsi postojanja.

boja, 130'