ULOGE:
Marilyn Burns (Sally),
Allen Danziger (Jerry),
Paul A. Partain (Franklin),
William Vail (Kirk),
Teri McMinn (Pam) Edwin Neal

SCENARIJ:
Kim Henkel,
Tobe Hooper

FOTOGRAFIJA:
Daniel Pearl

GLAZBA:
Wayne Bell,
Tobe Hooper

MONTAŽA:
J. Larry Carroll,
Sallye Richardson

Sadržaj:

Mlada Sally Hardesty i njezin brat, paraplegičar Franklin, sa Sallyinim dečkom Jerryjem te prijateljima Kirkom i Pam putuju u svoj rodni kraj s ciljem posjeta navodno oskrnavljenom i opljačkanom grobu njihova djeda. Nakon što u vozilo prime autostopera, ubrzo će se pokazati da je on mentalno nestabilan te će, prije no što iskoči iz kombija, u njemu pokušati podmetnuti vatru i zarezati svoj i Franklinov zglob. Kad ipak stignu do obiteljske farme, Kirk i Pam će otići potražiti vodu i pritom neoprezno zaći na tuđi posjed. Ubrzo će postati plijen vrlo krupnog čovjeka s kožnom maskom na licu, koji će Kirka čekićem udariti u glavu a Pam objesiti na kuku za vješanje mesa te ju prisiliti da ga promatra dok motornom pilom komada Kirkovo tijelo. S napadima manijakalnog ubojice naoružanog motornom pilom, kao i članova njegove obitelji pljačkaša grobova i ljudoždera, uskoro će se suočiti i ostali iz njihove skupine.

Ideju za realizaciju svog drugog dugometražnog igranog filma, suscenarist i redatelj Tobe Hooper (Kuća straha, Poltergeist, Lifeforce) prema vlastitim je riječima dobio tijekom jedne adventske kupovine u shopping-centru, kada su ga drugi kupci slučajno gurnuli prema polici s motornim pilama. To ga je toliko razljutilo da je poželio zgrabiti jednu pilu i njome se obračunati s ostalim kupcima, i u tom se trenutku, kako tvrdi, pred njegovim očima počeo stvarati film. Konačni rezultat je još jedno kultno i prijelomno ostvarenje, prema mnogima i najuspjeliji Hooperov film u kojemu je redatelj već od naslova testirao do kojih granica nasilnosti i degutantnosti (se) smije ići na velikom ekranu, u nizu neovisnih horora 70-ih. Hooper nije prvi istraživao granice nasilja i degutantnosti na filmu, ta titula pripada Wesu Cravenu (Posljednja kuća nalijevo), no njegov je projekt dočekan ´na nož´ te je imao problema s pronalaženjem distributera. Odbacivanjem klasičnih žanrovskih motiva Hooper je ponudio redefiniciju horora, u njegovu je filmu zlo iracionalno a nasilje divlje, antagonist Leatherface nije demonsko biće ni znanošću stvoreno čudovište, a autor ne poseže ni za bilo kakvim psihološkim ili kulturološkim objašnjenjima postupaka negativca i njegove obitelji. Također, riječ je o hororu bez konvencionalne privlačne junakinje ili naočitog junaka, nema gradnje suspensea, gledateljima se ne jamči sretan završetak s kažnjavanjem negativaca, a slično Noći živih mrtvaca u glumačkoj postavi nema nijednog poznatog imena, pa nema jamstva da će bilo koji lik živ dočekati odjavnu špicu. Priča o Leatherfaceu kasnije je dobila čak sedam nastavaka ili prepravaka (posljednji naslova Leatherface iz 2017.), među kojima je najuspješniji podcijenjeni Teksaški masakr motornom pilom 2 iz 1986. godine, također u Hooperovoj režiji.

boja, 83'