Ubojice medenog mjeseca
The Honeymoon Killers, igrani, krimi-drama, SAD, 1970
REŽIJA: Leonard Kastle
ULOGE:
Shirley Stoler (Martha Beck),
Tony Lo Bianco (Ray Fernandez),
Mary Jane Higby (Janet Fay),
Doris Roberts (Bunny),
Kip McArdle (Delphine Downing)
SCENARIJ:
Leonard Kastle
FOTOGRAFIJA:
Oliver Wood
MONTAŽA:
Richard Brophy,
Stanley Warnow
Sadržaj:
Sredovječna Martha Beck pretila je i uvijek zlovoljna medicinska sestra koja u gradu Mobileu u Alabami živi sa svojom starom majkom. Nakon što ju prijateljica Bunny potajno prijavi u
„klub usamljenih srdaca”, čiji su članovi osobe bez partnera i osamljenici, Martha će ubrzo primiti pismo od Raymonda Fernandeza, Njujorčanina koji je podrijetlom Španjolac. Unatoč prvotnoj neodlučnosti i nevoljkosti da se upusti u takvo što, Martha će se ubrzo početi dopisivati s Fernandezom, da bi prema njemu s vremenom osjetila snažnu privlačnost. A kad ju on naposljetku posjeti, njih će dvoje započeti neobičnu vezu u kojoj će ona njemu slagati da je pokušala samoubojstvo, a on nju uvući u povjerljivu igru kobnog zavođenja. Naime, Fernandez će ciljano upoznavati osamljene udovice koje će uvjeravati da se želi oženiti njima, samo da bi mogao ukrasti njihov novac i nakit. No to će kod Marthe ubrzo izazvati bolesnu ljubomoru, a zbivanja će izmaknuti kontroli kad ona počne ubijati žene koje Fernandez zavede.
Na realizaciju svog prvog i jedinog filma, kojeg je s njim nepotpisan režirao stanoviti Donald W. Volkman (The Great Man Hunt iz 1949., A Breath of Spring iz 1951.), TV novinar i fotograf poznatiji po druženjima s Bennyjem Goodmanom i Mervom Griffinom nego po bavljenju filmom, operni redatelj Leonard Kastle odlučio se potaknut izrazitim nezadovoljstvom koje je u njemu potaknulo gledanje kultnog filma Bonnie i Clyde Arthura Penna. Ono što ga je u tom filmu osobito smetalo bili su nerealna privlačnost protagonista i glamur kojim su prikazani, te je odlučio snimiti sličnu ali realističnu priču s osloncem na onodobni američki neovisni film i ostvarenja Johna Cassavetesa. Djelo koje je glasoviti François Truffaut navodno proglasio svojim omiljenim američkim filmom, te koje je prema nekim izvorima počeo režirati Martin Scorsese, da bi bio otpušten nakon nekoliko dana snimanja, odlikuje se vrlo uvjerljivim, realistično-naturalističkim glumačkim interpretacijama Shirley Stoler (Pasqualino ljepotan, Lovac na jelene, Očajnički tražeći Susan) i Tonyja Lo Bianca (Francuska veza, F.I.S.T., Grad nade Johna Saylesa, Nixon), aromom sirovosti i gotovo dokumentarističke autentičnosti, sigurnom i dovoljno sugestivnom režijom, efektnom crno-bijelom fotografijom Olivera Wooda (Umri muški 2, Čovjek bez lica, Bourneov identitet) te zanimljivim crnohumornim odmakom. Posrijedi je uznemirujući ali istodobno i zabavan film bogatog podteksta, nesentimentalna dokudrama koju nose pomaknuti likovi protagonista i koja nikad ne skreće u eksploatacijske vode.
c/b, 107'