ULOGE:
Paz de la Huerta (Linda),
Nathaniel Brown (Oscar),
Cyril Roy (Alex),
Olly Alexander (Victor),
Masato Tanno (Mario),
Ed Spear (Bruno)

SCENARIJ:
Gaspar Noé,
Lucile Hadžihalilović

FOTOGRAFIJA:
Benoît Debie

GLAZBA:
Thomas Bangalter

MONTAŽA:
Marc Boucrot,
Gaspar Noé,
Jérôme Pesnel

Sadržaj:

Oscar i Linda brat su i sestra iz Amerike koji žive u Tokiju. Oscar se bavi dilanjem droge, a Linda je striperica u noćnom klubu. Jedne noći, nakon čitanja budističke Tibetantske knjige mrtvih o reinkarnaciji, Oscar se prepušta halucinogenom tripu i kreće prema noćnom baru Void (Praznina), gdje se treba naći s prijateljem dilerom. No to je zamka, jer tamo policija sprema raciju. Oscar pred policajcima bježi u wc, gdje ga jedan od predstavnika zakona fatalno ranjava. Oscarova duša izlazi iz njegova tijela i kreće u potragu za Lindom, želeći ispuniti obećanje da je nikad neće napustiti...

Nakon što je postao svjetski relevantno ime velikim uspjehom radikalno kontroverznog filma Nepovratno, Gasparu Noéu trebalo je punih sedam godina da poluči novi dugometražni film (u međuvremenu je snimao kratke, te muzičke spotove). Razlog za to bila je zahtjevnost tog novog cjelovečernjeg projekta, o kojem je autor sanjao još od adolescentskih dana, kad se prvi put susreo s Tibetantskom knjigom mrtvih i konceptom reinkarnacije. Odličan komercijalni uspjeh Nepovratnog osigurao mu je sredstva za realizaciju de facto eksperimentalnog art-filma dugometražnog formata, što je privilegija kakva se pruža rijetko kojem autoru igranih filmova (među onima koji uopće imaju takve sklonosti). Noé je još u djetinjstvu bio fasciniran slavnim eksperimentom Roberta Montgomeryja u film-noiru Dama u jezeru (adaptacija romana Raymonda Chandlera) iz 1947. godine, snimanjem (gotovo) cijelog dugometražnog filma subjektivnom kamerom, iz prvog lica protagonista koji se ne vidi. Stoga je i sam želio jednog dana realizirati tako koncipiran film, a Ulaz u prazninu upravo je takvo ostvarenje - najveći dio filma vidimo perspektivu glavnog lika, ali ne i njega samog. Noé je bio svjestan da bi malo koji profesionalni glumac pristao igrati takvu nezahvalnu rolu, stoga je angažirao amatera Nathaniela Browna, redateljskog aspiranta iz modne industrije (bavio se modnim editorijalima i režirao poneku reklamu), izabravši ga po fizičkoj sličnosti s profesionalnom glumicom i modelom Paz de la Huertom, koju je izabrao ranije jer ga je na audiciji pridobila time što, kako ju je opisao, voli vrištati, plakati i obnažena se izlagati. Kao nereligiozna osoba Noé nije imao namjeru baviti se izravno fenomenima koje opisuje Tibetantska knjiga mrtvih, nego jednostavno prikazati mentalno stanje osobe pod utjecajem halucinogenih narkotika koja je prethodno čitala taj klasik budističke literature. Kritika je film podijeljeno primila – jedan dio smatrao ga je pretencioznim i dosadnim, a drugi smjelim eksperimentom u najboljoj tradiciji slikopisnog onirizma. Doista, riječ je o sasvim posebnom gledateljskom iskustvu koje nijedan ambiciozniji filmofil ne bi trebao propustiti. Ulaz u prazninu premijerno je prikazan u glavnom natjecateljskom programu festivala u Cannesu, a u anketi prestižnog magazina Village Voice zauzeo je treće mjesto najboljih filmova godine nedistribuiranih u Americi, dok je Noé podijelio četvrto mjesto na listi najboljih režisera s Romanom Polanskim koji je te godine režirao Pisca iz sjene.

boja, 161'