Ulica srama
Akasen chitai, igrani, drama, Japan, 1956
REŽIJA: Kenji Mizoguchi
ULOGE:
Machiko Kyô (Mickey),
Ayako Wakao (Yasumi),
Michiyo Kogure (Hanae),
Aiko Mimasu (Yumeko),
Kenji Sugawara (Eiko),
Yasuko Kawakami (Shizuko)
SCENARIJ:
Masashige Narusawa (prema romanu Yoshiko Shibaki)
FOTOGRAFIJA:
Kazuo Miyagawa
GLAZBA:
Toshirô Mayuzumi
MONTAŽA:
Kanji Suganuma
Sadržaj:
Bordel Dreamland u tokijskoj četvrti Yoshiwara sredinom 50-ih godina prošlog stoljeća. U bordelu radi pet prostitutki, redom senzibilnih i vrlo emotivnih mladih žena koje su u borbi za opstanak a pod prijetnjom zabrane prostitucije svakodnevno izložene iskorištavanju od strane klijenata. Sve one istodobno maštaju o ostvarenju nekih sretnijih i boljih života, neke od njih i s obiteljima koje imaju. Mlada Mickey je tako cinična i temperamentna djevojka slobodnog duha, kojoj će planove poremetiti neočekivani posjet oca koji želi da se ona vrati s njim u Kobe. Nešto starija Hanae obitelji je privržena žena koja ovim poslom uzdržava nezaposlenog supruga i dijete. Dok Yasumi pokušava štedjeti da bi isplatila dugove, zbog čega održava vezu s u nju zaljubljenim klijentom kojeg ne voli, znatno starija Yorie priželjkuje udaju za mladića s kojim bi započela novi život. A Yumeko je izuzetno stid zbog posla kojim se bavi, te se nakon mnogo godina namjerava vratiti u dom svojih roditelja koji podižu njenog sina.
Godine 1956. prikazana u konkurenciji festivala u Veneciji, sjajna egzistencijalna drama Kenjija Mizoguchija izuzetno je uspjela adaptacija hvaljenog romana Yoshiko Shibaki. Riječ je o posljednjem Mizoguchijevu filmu, svojevrsnom labuđem pjevu velikog umjetnika koji je iste godine kad je film snimljen umro od leukemije u dobi od svega 58 godina. Posrijedi je očekivano emotivna i angažirana karakterna studija skupine žena kroz čije sudbine Mizoguchi jasno ukazuje na represivnost i licemjerje patrijarhalnog japanskog društva u kojem su žene ponižavane i iskorištavane. I ovaj autorov film odlikuju rafinirani vizualni stil, izuzetno sugestivna i poetična režija te efektna uporaba scenografije, kostimografije, fotografije, glazbe i mizanscene. Suptilno i izrazito pomno karakterno profilirajući svoje junakinje, Mizoguchi ih uz suradnju scenarista i svog čestog suradnika Masashigea Narusawe (Legenda o klanu Taira, Princeza Kwei-fei) prikazuje kao dostojanstvene i empatične osobe zlatna srca. Dodatne vrline djela su impresivna i vrlo atmosferična fotografija Kazua Miyagawe (Rashômon, Yôjinbô), kao i izvrsna glazba nagrađivanog Toshirôa Mayuzumija (Odsjaji u zlatnom oku), a glumačku postavu predvodi odlična Machiko Kyô (Legenda o Ugetsuu).
c/b, 87'