ULOGE:
James Mason (Ed Avery),
Barbara Rush (Lou Avery),
Walter Matthau (Wally Gibbs),
Robert F. Simon (dr. Norton),
Christopher Olsen (Richie Avery) Roland Winters (dr. Ruric)

SCENARIJ:
Cyril Hume,
Richard Maibaum

FOTOGRAFIJA:
Joseph MacDonald

GLAZBA:
David Raksin

MONTAŽA:
Louis R. Loeffler

Sadržaj:

Želeći zaraditi dovoljno novca za svoju obitelj, suprugu Lou i sinčića Richieja, ugledni školski nastavnik Ed Avery odluči dodatno se zaposliti na telefonskoj centrali taksi službe. Ed živi u vrlo skladnom braku i ima kako mu se čini savršenu obitelj, te pronalazak dodatnog posla odluči zatajiti od supruge. No ona ubrzo postane sumnjičava zbog njegovih navodnih stalnih sastanaka školskog odbora, kojima joj opravdava izbivanje iz kuće, ne znajući da će istinu uskoro doznati u nesretnim okolnostima. Nakon što ga počnu mučiti česte glavobolje, Ed će doživjeti napadaj zbog kojeg će dospjeti u bolnicu, da bi mu bila postavljena dijagnoza vrlo rijetke bolesti koja bi mogla imati i kobne posljedice. Budući da još nije pronađen lijek koji bi jamčio ozdravljenje, Ed pristane primati eksperimentalnu terapiju kortizonom, koja bi uz pažljivo doziranje trebala dati dobre rezultate. No Ed ne zna da će ubrzo postati ovisan o lijeku, da će se početi čudno ponašati i pomalo gubiti razum, te da će u opasnost dovesti svoje najbliže.

Godine 1956. prikazana u konkurenciji festivala u Veneciji, sjajna drama Nicholasa Raya, koji je nepotpisan surađivao i na scenariju, baš kao i glavni glumac James Mason (Zvijezda je rođena, Gregoryjeva djevojka, Sjever-sjeverozapad, Lolita) te Gavin Lambert (Sinovi i ljubavnici, Rimsko proljeće gospođe Stone) i Clifford Odets (Humoreska, Veliki nož Roberta Aldricha, Slatki miris uspjeha), temeljena je na novinskom tekstu medicinskim temama posvećenog pisca i kolumnista tjednika The New Yorker Bertona Rouechéa. Autor dvadeset knjiga o medicini i srodnim temama, koje su dijelom nadahnule i kreatore izuzetno popularne TV-serije Dr. House, u The New Yorkeru je objavio tekst o negativnim nuspojavama tada novog lijeka kortizona, a taj je tekst Nicholasa Raya i spomenute suradnike motivirao za realizaciju filma kojeg je veliki Jean-Luc Godard 1963. godine proglasio jednim od najboljih američkih zvučnih filmova svih vremena. Vrlo sugestivno režirano i sjajno glumljeno djelo, u čijoj su glumačkoj postavi i oskarovac Walter Matthau (Usamljeni su hrabri, Kolačić sudbine, Šarada, Neobičan par) i dobitnica Zlatnog globusa Barbara Rush (It Came From Outer Space, Veličanstvena opsesija, Hombre), na kino-blagajnama je u vrijeme premijere doživio neuspjeh, ali je naknadno revaloriziran te hvaljen od strane kritike. I zbog toga što je dotad proskribiranu temu narkomanije smjestio u okruženje srednje klase i idealiziranih američkih predgrađa, kao i stoga što se motiv ignoriranja protagonistova stanja od strane ljudi koji ga okružuju može tumačiti i kao alegorijska kritika (ne samo) tadašnjeg konformizma. Ipak, dio kritike je filmu prigovarao zbog dijelom senzacionalističkog pristupa temama ovisnosti i zloupotrebe lijekova, kao i zbog određene medicinske nestručnosti i u tom smislu površnosti.

boja, 95'