ULOGE:
James Best (narednik David Brent),
Susan Cummings (Helga Schiller / Brent),
Tom Pittman (Bruno Eckart),
Paul Dubov (kapetan R. Harvey),
Harold Daye (Franz Schiller)

SCENARIJ:
Samuel Fuller

FOTOGRAFIJA:
Joseph F. Biroc

GLAZBA:
Harry Sukman

MONTAŽA:
Philip Cahn

Sadržaj:

Pred kraj Drugog svjetskog rata u Njemačkoj, američki vojnik, narednik David Brent, gubi dvojicu svojih ljudi u gradskoj borbi, te je sam ranjen dok pokušava likvidirati neprijateljskog snajperista. Naposljetku, zbog gubitka krvi, padne u nesvijest pred mladom Njemicom Helgom Schiller koja se našla u blizini. Kad se probudi, shvati da mu je ona pomogla i previla ranu, te da ga je zaštitila od svog mlađeg brata Franza. Kad SS-jedinica postavi topničku osmatračnicu u Helginoj zgradi, djevojka skriva Davida u svom stanu i tako mu dokazuje da nije nacistkinja. Kasnije Amerikanci zauzmu grad, a David je poslan na liječenje u bolnicu. Nakon kapitulacije Njemačke, David se vraća u grad i vjenča s Helgom, unatoč upozorenju svog zapovjednika. Budući da su američkim vojnicima zabranjene veze s njemačkim ženama, David daje otkaz u vojsci i počne raditi u Uredu za hranu vojne uprave. Jednoga dana Helga spazi prijatelja, njemačkog vojnika Brunu Eckharta koji se vratio iz rata. Prenosi mu vijest da su mu roditelje ubile savezničke bombe i da je njegova djevojka počinila samoubojstvo jer je pogrešno vjerovala da će grad zauzeti Rusi. Bruno joj čestita na udaji za Davida kojeg Helga nagovori da jamči za Brunu, kako bi mu omogućio da dobije jedan od rijetkih dobrih poslova u to nezavidno doba, onaj policajca. Ono što ni Helga ni David ne znaju jest da je Bruno član Werwolfa, tajne nacističke organizacije koja izvodi sabotaže i gerilske napade kako bi povratila kontrolu nad Njemačkom...

Samuel Fuller godinama je imao namjeru snimiti film o ljubavi između Amerikanca i Njemice u okružju nacističke prijetnje, a naposljetku mu je to uspjelo 1959. uz podršku major kompanije RKO, jedne od 'velikih pet' filmskih kuća takozvanog zlatnog doba hollywoodskog studijskog sistema. Taj sistem je krajem pedesetih već desetak godina bio na neki način razmontiran činjenicom da je filmskim produkcijskim i distributerskim kompanijama antimonopolskim zakonom bilo zabranjeno posjedovati lance kino dvorana, odnosno baviti se prikazivačkim poslom, a prolazilo je i vrijeme u kojem je bio standard da su glumci, scenaristi, režiseri ugovorno na dulje razdoblje vezani za (velike) studije. No velike kompanije i dalje su bile moćne i diktirale kinematografski život u Americi, ali ne više i RKO koji se nalazio na samom zalazu. Naime, Verboten! je posljednji film koji je RKO proizveo prije gašenja 1959. (studio će se obnoviti 1981., a danas djeluje kao mala nezavisna tvrtka), pa nije čudno da je budžet bio skroman, posve netipičan za ambiciozan film u major produkciji kakav je Fullerov uradak nesumnjivo bio. No Sam Fuller naviknuo je raditi u niskobudžetnim uvjetima pa oni ni ovom njegovom ostvarenju nisu naudili, štoviše moglo bi se reći da su doprinijeli osebujnoj atmosferi djela. François Truffaut u svojoj je kritici napisao: „Samuel Fuller nije početnik, on je primitivac; njegov um nije rudimentaran nego grub; njegovi filmovi nisu pojednostavljujući, oni su jednostavni, i to je jednostavnost kojoj se najviše divim“. Doista, riječima tog klasika filmske kritike i filmske režije nije potrebno ništa više dodati, tek napomenuti da film sadrži i niz arhivskih prizora nacističkih zločina čime je Fuller, izdanak židovske obitelji i veteran Drugog svjetskog rata koji je bio među osloboditeljima nacističkog koncentracijskog logora u Čehoslovačkoj, jasno dao do znanja kakav je njegov odnos prema nacizmu i njegovu nasljeđu koje se danas ponovo budi.

c/b, 93'