ULOGE:
Viveca Lindfors (Bea),
John Myhers (Al),
Chiarina Barile (mama),
Leonard Elliott (Ken),
Joanna Merlin (Josie)

SCENARIJ:
Morris Engel

FOTOGRAFIJA:
Morris Engel

GLAZBA:
Eddy Lawrence Manson

MONTAŽA:
Michael Alexander,
Stan Russell

Sadržaj:

Al Capetti newyorški je fotograf koji se uzdržava fotografiranjem vjenčanja i beba, a zapravo bi se želio baviti snimanjem filmova. Njegova djevojka i asistentica Bea, rođena Šveđanka, želi se vjenčati i imati djecu, no Al još nije spreman za to jer smatra da nema dovoljno prihoda. Naposljetku kupuje filmsku kameru namjeravajući proširiti posao, ali ona uskoro biva oštećena. Istovremeno, mora skrbiti o staroj majci koju je upravo prijavio u dom za starije i nemoćne osobe, a koja nije sretna s takvim rješenjem…

Ako su prva dva njegova filma, Mali bjegunac te Ljubavnici i slatkiši, utjecala na francuski novi val i Johna Cassavetesa, treći nezavisno producirani film Morrisa Engela Vjenčanja i bebe, prvi bez autorske suradnje s družicom Ruth Orkin i prvi bez značajne dječje perspektive, navijestio je takozvani Novi Hollywood 1970-ih. Realističko-naturalistički stil razlivene naracije i sporog ritma, s prizorima koji kao da su istrgnuti iz života a ne skriptirani i inscenirani, doista je bio znatna novost za američku kinematografiju s kraja 1950-ih. Engel je, kao i prijašnje svoje radove, film sam snimio kamerom iz ruke, no često odbacujući scenarij i improvizirajući s glumcima na licu mjesta, a novost je bila da je prvi put snimao s kamerom koja je bilježila i zvuk (navodno je riječ o prvom dugometražnom igranom filmu snimljenom 35-milimetarskom kamerom iz ruke s istovremenim snimanjem zvuka). Rezultat je bio dojmljiv, a mnogo godina kasnije ugledni kritičar J. Hoberman u The Village Voiceu je napisao: „Vjenčanja i bebe zasigurno je najekstenzivniji portret manhattanške Male Italije prije neusporedivih Ulica zla Martina Scorsesea“, a posebno je izdvojio izvedbu Chiarine Barile (Alova majka) „kao nevjerojatno drevnu i neusporedivo dostojanstvenu“. Film je premijerno prikazan 1958. na festivalu u Veneciji gdje je dobio nagradu kritike, dok je u američka kina ušao tek 1960.; problemi s distribucijom (nominalno je to bio prvi njegov film čiji je distributer bila jedna major kompanija – 20th Century Fox, no zapravo se distribucijom morao baviti sam) utjecali su na njegovu daljnju motivaciju te su Vjenčanja i bebe ostale Engelov posljednji službeno realizirani cjelovečernji igrani film. Osim kratkih igranih i dokumentarnih radova ostvario je kasnije i par dugometražnih dokumentaraca, čak i jedan cjelovečernji igrani film – I Need a Ride to California, no taj uradak iz 1968. o skupini mladih hipija u Greenwich Villageu, postprodukcijski dovršen 1972., iz neznanih razloga nije prikazan za Engelova života, nego tek krajem 2019. u newyorškom Muzeju moderne umjetnosti (MoMA), a prošlog mjeseca (ožujka) ove (2021.) godine objavljeno je i njegovo video izdanje.

c/b, 81'