ULOGE:
Dario Argento (suprug),
Françoise Lebrun (supruga),
Alex Lutz (sin Stéphane),
Kylian Dheret (Kiki)

SCENARIJ:
Gaspar Noé

FOTOGRAFIJA:
Benoît Debie

MONTAŽA:
Denis Bedlow

Sadržaj:

Sjeveroistočni Pariz, četvrt u blizini stanice podzemne željeznice Staljingrad. Stari bračni par živi zajedno ozbiljno načeti demencijom i tjelesnim problemima. Pomaže im njihov sin Stéphane koji se i sam bori s vrlo ozbiljnim problemima…

Argentinac Gaspar Noé jedan je od najistaknutijih francuskih sineasta 21. stoljeća iako nema francusko državljanstvo, ali sve je svoje filmove snimio u francuskoj (ko)produkciji, jer od 13. godine živi u Parizu gdje je emigrirala njegova obitelj u bijegu od tadašnje argentinske vojne hunte. Kritičari su ga smjestili u pravac nazvan Novi francuski ekstremizam, zajedno s nizom autora koji su se pojavili krajem 20. i početkom 21. stoljeća - Françoisom Ozonom, Brunom Dumontom, Catherine Breillat i drugima, a koji se odlikuje izravnim i bespoštednim prikazom nasilja i seksa, pri čemu se upravo Noé izdvojio ne samo radikalnom motivikom, nego i radikalnim, redovno eksperimentalno orijentiranim stilom. Što se tiče potonjeg, izuzetak nije ni njegov, za sada, zadnji rad Vortex (Vrtlog), zapravo prvo njegovo ostvarenje koje nije izazvalo značajnije kontroverze, nego je gotovo ultimativno prihvaćeno kao impresivan vrhunac njegova opusa. Za glavnu mušku ulogu odabrao je legendarnog Darija Argenta, tvorca fascinantnih visokostiliziranih horora (Suspiria, Phenomena – natprirodna pojava), koji je prije toga imao samo male uloge u ne naročito bitnim filmovima, i koji je svoj nastup uvjetovao time da njegov lik pored supruge ima i ljubavnicu. Talijan Argento tečno je svladao francuski, ali s jakim talijanskim naglaskom, što je filmu dalo još jednu specifičnu notu. Noé je Vortex snimio nakon suočenja s demencijom vlastite majke, ali i nakon krvarenja u mozgu koje mu se desilo 2020. i koje je jedva preživio. Suočen s majčinim životnim, osobito mentalnim zalaskom i smrtnošću ne samo tako bliske osobe, nego i onom vlastitom, polučio je najemotivniji i najpotresniji film svojega opusa. Snimio ga je u tehnici podijeljenog ekrana i rabeći četvrtasti format filmske slike nalik kućnim snimkama, što je dodatno intenziviralo istovremeni ugođaj ostranjenja i intimnosti. Vortex je premijerno prikazan na najznačajnijem svjetskom filmskom festivalu u Cannesu, a kasnije i na prestižnim festivalima u Locarnu i San Sebastianu, gdje je i nagrađen.

boja, 142'