SCENARIJ:
Bloke Modisane,
Lewis Nkosi,
Lionel Rogosin

FOTOGRAFIJA:
Ernest Artaria,
Emil Knebel

GLAZBA:
Chatur Lal

MONTAŽA:
Carl Lerner,
Hugh A. Robertson

Sadržaj:

Očajnički želeći prehraniti svoju obitelj, Zachariah, mladi pripadnik južnoafričkog plemena Zulu, napušta svoje selo i odlazi u Johannesburg s namjerom da se zaposli u rudniku zlata. Naposljetku se smjesti u jedno od bijednih crnačkih prigradskih naselja, samo da bi se suočio sa zloglasnim zakonima o propusnicama kojima se reguliraju dozvole za putovanja i kretanja u potrazi za poslom unutar Južnoafričke Republike, zakonskim odredbama koje posebno pogađaju crnačko stanovništvo i kao takve jedan su od temelja aparthejda. Zachariah shvati da bez posjedovanja propusnice ne može dobiti posao, ali paradoksalno – da bi dobio propusnicu mora imati posao! Istovremeno, i njegova je obitelj izložena prijetnjama izgona ili zatočenja ukoliko se ne povinuje tim drakonskim i de facto neispunjivim odredbama. Zachariah je prisiljen obavljati niz kratkotrajnih ilegalnih poslova kako bi preživio i pomogao obitelji, dok njegova supruga Vinah također pokušava pronaći posao. Par je razdvojen, a kad je on posjeti bez propusnice, biva uhićen…

Nakon velikog uspjeha svog dugometražnog debija U Boweryju, koji je zamislio kao stjecanje iskustva i pripremu za film o aparthejdu, Lionel Rogosin i njegova supruga Elinor uputili su se u Južnoafričku Republiku u proljeće 1957. i tamo se upoznali sa skupinom boraca protiv rasističkog režima. Među njima bili su i novinari Bloke Modisane i Lewis Nkosi, s kojima je Rogosin napisao labavi scenarij i krenuo u tajno snimanje antirežimskog filma. Mala ekipa pravila se da je dio komercijalne produkcije koja snima ulične pjevače i svirače, no zapravo su prikupljali građu za prvi dugometražni nemuzički film o južnoafričkom crnačkom stanovništvu i groznim uvjetima u kojima ono živi. Istovremeno, riskirajući da budu otkriveni i prognani, snimali su igrani dio filma, za koji su bili angažirani naturščici Zacharia Mgabi, Vinah Bendile i drugi, glumeći sami sebe ili likove slične sebi u skriptiranim, no improviziranim situacijama. Među glazbenim izvođačima pojavila se i tada izvan Južne Afrike nepoznata Miriam Makeba, te svojom mladošću, ljepotom i glasom postala ikonom filma, a uskoro i velikom međunarodnom zvijezdom, kasnije poznatom pod nadimkom Mama Afrika. Naime, Rogosin je podmitio odgovorne južnoafričke državne službenike da mladu pjevačicu puste iz zemlje, te s njom promovirao film na svjetskoj premijeri u Veneciji, a potom financirao početke njezine američke i evropske karijere. Također je financirao i bijeg koscenarista Blokea Modisanea te njegov prvotni boravak u Londonu. Kao i u Rogosinovom prvijencu U Boweryju, sinteza dokumentarnog i igranog u Vrati se, Afriko! odlično je funkcionirala, s tim da je ovdje dokumentarno u velikoj mjeri bilo etnografskog karaktera (jasan utjecaj Roberta Flahertyja), a film je naišao na kritičarske panegirike i opću podršku. Na festivalu u Veneciji pobijedio je u programu Paralelne selekcije te dobio nagradu talijanskih kritičara za najbolji film, posebno rado bio je gledan u francuskim kino klubovima, gdje ga je gledao i o njemu pisao i slavni Roland Barthes, a magazin Time izabrao ga je za jedan od deset najboljih filmova 1960-ih.

c/b, 85'