SCENARIJ:
Ulrich Seidl

FOTOGRAFIJA:
Wolfgang Thaler

MONTAŽA:
Walter Andreas Christen

Sadržaj:

Bez obzira nalaze li se negdje na selu ili na periferiji nekog grada, zabavni parkovi ili u blažoj varijanti sajmovi još uvijek predstavljaju priličnu atrakciju za posjetitelje. Već naziv „zabavni park”, kao i imena raskošnih parkova poput Disneylanda ili Gardalanda, dovoljno jasno upućuju na to da se ljudi u njima žele zabaviti i opustiti. Takvu zabavu i opuštanje krajem 90-ih godina prošlog stoljeća svojim posjetiteljima nudi Europapark, najveći lunapark u Njemačkoj. Kroz taj park gledatelje vodi energična Dorothea Spohler-Claussen, zacijelo najveća pobornica zabavnih parkova na svijetu. Dok hoda parkom od jedne atrakcije do druge, pored nje prolaze posjetitelji kojima na licima stalno titra osmijeh. No tu su i djelatnici parka, šutljivi ljudi koji za posjetiteljima kupe opuške cigareta, koji neprekidno šute i na čijim se licima teško može vidjeti zadovoljni osmijeh.

Realiziran u televizijskoj produkciji 1998. godine, dokumentarni film Zabava bez granica scenarista i redatelja Ulricha Seidla njegovo je posljednje kratkometražno ostvarenje koje tematski donekle asocira na esej A Supposedly Fun Thing I´ll Never Do Again iz istoimene zbirke Davida Fostera Wallacea. S tom razlikom što Wallace u eseju govori o svom iskustvu s kruzerima, dok je Seidl fokusiran na industriju zabavnih parkova. Točnije, na ljudima koji toliko često i opsesivno posjećuju zabavne parkove da se to pretvara u opsesiju, zbog čega se i doks povremeno doima poput kakvog freak showa. On i ovdje sebi svojstvenim statičnim kadrovima prikazuje posjetitelje koji u pravilu bezizražajnih pogleda gledaju u kameru, pri čemu su ti kadrovi precizno simetrično komponirani. To njegovu filmu daje ton ironična i šaljiva pogleda na ideju zabave, jer ljudi pred kamerom izgledaju kao da se nimalo ne zabavljaju. Štoviše, počevši od atrakcije s vlakom duhova na početku, u kojem prestravljena i izobličena lica ljudi jasno daju do znanja da im nije ugodno, već ekranom dominira kompulzivni smijeh osoba zgrčenih od straha, čitav film više sugerira bol, a gotovo nimalo zabavu. K tome, Seidl postavlja pitanje postoji li u zabavnim parkovima uopće smijeh koji nije insceniran, proračunat i izveden tehničkim pomagalima. Isto tako, njegova protagonistica Dorothea Spohler-Claussen iz Hannovera jedna je od onih osoba koje su stvarni život zamijenile hinjenim industrijskim veseljem kakvo simuliraju zabavni parkovi, a redatelj to eksplicitno ističe. Ona tvrdi da je svjetski rekorder po broju posjeta zabavnom parku, i intenzivno se trudi simulirati zadovoljstvo i sreću, dok postaje očito da čitavog života pati od trauma izazvanima zlostavljanjem u djetinjstvu. U cjelini, Seidlov dokumentarac u dobroj mjeri podsjeća na svježiji doks Some Kind of Heaven redatelja Lancea Oppenheima iz 2020. godine, koji gledateljima približava svakodnevicu četvero stanara najveće američke zajednice umirovljenika, naselja The Villages u okrugu Sumter na Floridi. I ovim filmom Ulrich Seidl pokazuje da je majstor u ironijom i crnim humorom prožetom prikazu tamnog naličja ljudske egzistencije.

boja, 45'