ULOGE:
Lisa Lindgren (Elisabeth),
Michael Nyqvist (Rolf),
Emma Samuelsson (Eva),
Sam Kessel (Stefan),
Gustaf Hammarsten (Göran),
Anja Lundqvist (Lena)

SCENARIJ:
Lukas Moodysson

FOTOGRAFIJA:
Ulf Brantås

MONTAŽA:
Fredrik Abrahamsen,
Michal Leszczylowski

Sadržaj:

Švedska, 1970-ih, okolica Stockholma. Skupina vrlo različitih pojedinaca ljevičarske orijentacije živi zajedno u komuni kojoj je na čelu dobroćudni Göran, koji čini sve što je u njegovoj moći da se izbjegnu konflikti, gotovo nezaobilazni u takvoj vrste zajednice. Njegova sestra Elisabeth treba novo mjesto za boravak sa svojom djecom nakon što je odlučila napustiti muža alkoholičara i nasilnika, i dolazi u komunu. Ona nije ni socijalistica ni feministkinja, niti je uključena u zeleni pokret, ali zavoli život u zajednici u kojoj svi uče jedni od drugih…

Nakon velikog uspjeha njegova debitantskog dugometražnog filma Pokaži mi ljubav, Lukas Moodysson - koji je inače u umjetničke vode ušao kao pjesnik, a politički se aktivirao kao pobornik palestinske nezavisnosti – sljedećim se ostvarenjem Zajedno potvrdio kao jedan od najvećih talenata europske i svjetske kinematografije na prijelazu stoljeća i tisućljeća. Ta studija života u stockholmskoj komuni sredinom sedamdesetih obilježena je izrazitom emocionalnom toplinom, koja uglavnom ne jenjava ni u izrazito oporim prizorima i situacijama, te odaje autora koji voli ili bar poštuje odnosno razumije likove kojima se odlučio pozabaviti (a njih istaknutijih ima čak desetak). Moodyssonova autorska iznimnost leži u tome da svaki lik podvrgne odgovarajućem tretmanu, koji se doima upravo savršenim baš za taj lik. Fascinantna je njegova sposobnost karakterizacijskog zaokruživanja svakog lika kroz mrežu međuodnosa, pri čemu pojedinačno savršeno zaokruženi likovi tvore jednako savršenu mrežu likova, što je dokaz iznimnog konstrukcijskog dara. Taj je dar tim dragocjeniji što se autor u konstruiranju ne može poslužiti (relativno) lakim rješenjima žanrovske naracije gdje se, često bez ozbiljnijih posljedica po cjelinu, mogu dodavati likovi, zapleti, ambijenti i tako plesti sve gušća odnosno razvedenija mreža; Moodysson ima na raspolaganju ograničen prostor i dominantno verbalne suodnose likova, sve karte mora baciti na podrobno psihološko elaboriranje, što je najzahtjevnije kreiranje, i to čini maestralno. Dokumentaristički stil s izrazito mobilnom kamerom, uporabom prirodnog osvjetljenja i visokoosjetljive filmske vrpce što rezultira krupnozrnatom slikom prirodan je izbor tretmana izabrane teme, spontano proizašao iz nje, što rezultira impresivnim i intenzivnim tematsko-stilskim jedinstvom, kojem svoj prinos daju i sjajni glumci, svi do jednog ostvarujući fascinantno autentične izvedbe. Jedina primjedba koja se može uputiti filmu scenaristička je i odnosi se na stereotipni motiv malograđanskog oca obitelji koji na površini ispovijeda striktan protestantski moral, od kojeg trpe njegova supruga i ponajprije pubertetski sin, a potajice u podrumu zadovoljava seksualni nagon magazinima s obnaženim fotografijama. Međutim i taj je narativni fragment vrhunski redateljsko-glumački izveden, tako da u cjelinu ne unosi nikakav poremećaj.

Moodyssona prije svega zanimaju ljudi različitih senzibiliteta i svjetonazora u raznovrsnim psihološkim odnosima i stanjima, ali, s obzirom da tematizira zbivanja u ljevičarskoj komuni, u kojoj ima pripadnika raznih ljevičarskih struja, on se ne uzdržava ni od političkog komentara. A taj jasno pokazuje, na dobroćudno ironičan način, svu uzaludnost komunarskih (i komunističkih) nastojanja, njihovu laku lomljivost pred činjenicama ljudske psihe koja u najvećem broju slučajeva jednostavno ne može spontano prihvatiti radikalno zajedničarstvo i zatomljavanje individualnih osobina i potreba, kakve god one bile. O životu u komunama do sad nije snimljeno previše filmova. U relativno novije vrijeme ističu se Idioti Larsa von Triera, stilski slično, ali na svaki drugi način posve različito ostvarenje. Kod von Triera se radi o skupini koja se upusti u prolazan ekscentričan društveno-psihološki eksperiment s poraznim posljedicama, dok je kod Moodyssona riječ o ‘regularnoj’ komuni koja većini ključnih likova donosi afirmativnu emancipaciju (u Idiotima jedinu stvarnu emancipaciju doživi glavni ženski lik, no njezine su posljedice izrazito tjeskobne). Koliko god Idioti bili provokativno, beskompromisno i strasno oblikovano djelo, Moodyssonovo ih ostvarenje nadvisuje doista impresivnom slojevitošću i minucioznošću.

Zajedno je, među ostalim, nominiran za Europsku filmsku nagradu u kategoriji europskog otkrića te za prestižnu američku nezavisnu nagradu Nezavisni duh u kategoriji najboljeg stranog filma, a i na našem Pulskom festivalu itekako je zamijećen – dobio je specijalno priznanje žirija u europskoj konkurenciji.

boja, 106'