ULOGE:
Margarita Terjehova (Natalija/Maša),
Ignjat Danilcev (Aleksej/Ignjat),
Larisa Tarkovska (Nadežda Petrovna),
Alla Demidova (Elizabeta),
Inokentij Smoktunovski,
Oleg Jankovski,
Filip Jankovski,
Marija Tarkovska

SCENARIJ:
Aleksandar Mičarin,
Andrej Tarkovski

FOTOGRAFIJA:
Georgi Rerberg

GLAZBA:
Eduard Artemev

MONTAŽA:
Lyudmila Feyginova

Sadržaj:

Četrdesetogodišnji Aleksej, zvan i Aljoša, prisjeća se svojeg djetinjstva i mladosti, posebno majke Marije i traume rata i razvoda roditelja. Odrasli Aleksej vizualno se samo nakratko nazire, ali njegov glas nerijetko prati prizore koji se odvijaju pred nama. Tako svjedočimo predratnom vremenu na selu, kad Aleksej, njegova majka i sestra gledaju kako im vatra sjenik pretvara u prah i pepeo. Potom Aleksej sanja majku kako pere kosu. Nakon toga, u poslijeratnom periodu, čuje se kako Aleksej telefonom razgovara s majkom, a onda u predratnom vremenu majka frenetično žuri na posao lektorice u lokalnim novinama, u strahu da je previdjela grešku. Kolegica Liza je tješi, samo da bi je nešto kasnije kritizirala i rasplakala. Ponovo u postratnom vremenu, Aleksej se svađa s bivšom suprugom Natalijom koja živi s njihovim sinom Ignjatom. Slijede arhivski prizori iz Španjolskog građanskog rata…

Zrcalo je najintimniji i među tankoćutnijim sinefilima najomiljeniji film Andreja Tarkovskog. Riječ je o najeksperimentalnijem njegovom ostvarenju, izrazito poetičnom i asocijativnom, sastavljenom od krhotina sjećanja, snova, zamišljaja i autentičnih dokumentarnih (arhivskih) prizora, nekoj vrsti toka svijesti, tj. filmskog ekvivalenta tzv. romana struje svijesti. Naracija, radikalno nelinearna, postoji samo u fragmentima, a koliko je film osoban svjedoči ne samo činjenica da je umnogome oslonjen na sjećanja i tada aktualno stanje samog Tarkovskog, nego i to da se u filmu pojavljuju njegova majka i supruga, te stihovi njegova oca, uglednog pjesnika Arsenija Tarkovskog koji ih sam i čita. Prizori i događaji pretapaju se i zrcale, miješajući prošlost i sadašnjost, Aleksejeve i tuđe uspomene, a isti glumci tumače različite uloge (na primjer glavna glumica Margarita Terjehova utjelovljuje i Aleksejevu majku i Aleksejevu suprugu) – tako otvorenu i složenu strukturu Tarkovski je sa svojom stalnom montažerkom dominantnog sovjetskog razdoblja njegova opusa Ljudmilom Fejginovom montirao u čak 32 verzije, da bi bio posve zadovoljan tek 33. inačicom koja je postala konačna. Ovo iznimno osebujno ostvarenje u Sovjetskom Savezu primljeno je jako slabo, distribucija mu je dozvoljena samo u trećerazrednim kinima i radničkim domovima kulture (iako je prikazan na uglednom festivalu u Moskvi), a međunarodna recepcija omogućena mu je tek od 1978. (u Sjedinjenim Državama premijeru je imao 1980.). Danas se smatra jednim od vrhunaca autorova opusa te je u zadnjoj anketi Sight & Sounda o najboljim filmovima svih vremena, onoj iz 2012., na kritičarskoj listi zauzeo 19., a na redateljskoj deveto mjesto. Po nekim istraživanjima, većini Rusa Zrcalo je najdraži film Andreja Tarkovskog.

c/b i boja, 107'