ULOGE:
Erland Josephson (Alexander),
Susan Fleetwood (Adelaide),
Allan Edwall (Otto),
Guðrún Gísladóttir (Maria),
Sven Wollter (Victor),
Valérie Mairesse (Julia)

SCENARIJ:
Andrej Tarkovski

FOTOGRAFIJA:
Sven Nykvist

MONTAŽA:
Michal Leszczylowski,
Andrej Tarkovski

Sadržaj:

Sredovječni Alexander, glumac koji je napustio pozornicu da bi se bavio novinarsko-kritičarskim i kunsthistoričarskim radom, na svoj rođendan, zajedno s privremeno, uslijed operacije grla nijemim sinom zvanim Mali Čovjek, zasadi drvo na morskoj obali. Nakon toga pripovijeda sinu kako su on i njegova supruga, dječakova majka Adelaide, inače glumica, slučajno bili naišli na dražesnu kuću kraj mora gdje sada žive te kako su se odmah zaljubili u nju i njezin okoliš. Potom započne gorku tiradu o poraznom stanju suvremenog čovjeka koji je lišen duhovnosti. Kasnije se cijela obitelj – Alexander, Adelaide, Mali Čovjek i njegova polusestra, Alexanderova pokćerka Marta okupe na rođendanskoj proslavi, na kojoj učestvuju i obiteljski prijatelji, poštar Otto i liječnik Victor koji je operirao grlo Malog Čovjeka. Otto otkriva da se bavi paranormalnim fenomenima, a upravo u trenutku kad je večera trebala biti servirana, stiže vijest da je započeo treći svjetski rat i da će vjerojatno biti upotrijebljeno nuklearno oružje. Adelaide doživi nervni slom, a očajni Alexander zavjetuje se Svevišnjem da će žrtvovati sve što voli, čak i Malog Čovjeka, samo da rat stane…

Žrtva je posljednji film Andreja Tarkovskog te prvi i jedini igrani koji je snimio bez produkcijskog učešća Sovjetskog Saveza. Švedski filmski institut pozvao je slavnog režisera da snima u domovini njegova omiljenog sineasta Ingmara Bergmana, a Tarkovski je angažirao jednog od omiljenih Bergmanovih glumaca, Erlanda Josephsona, za glavnu ulogu, također i omiljena Bergmanova snimatelja Svena Nykvista, kao i scenografkinju Annu Asp koja je s Bergmanom surađivali na Jesenjoj sonati te bila nagrađena Oscarom za Fanny i Aleksander, a uz to je i jedan od Bergmanovih sinova, Daniel, radio kao asistent kamere (Josephson i Nykvist postali su i koproducenti filma). U vrijeme snimanja Tarkovski je već bolovao od karcinoma pluća, ali mu je bolest dijagnosticirana tek nekoliko mjeseci nakon što je snimanje završilo i kad su prognoze već bile vrlo nepovoljne. Uspio je montirati film, ali ne i prisustvovati njegovoj premijeri u Cannesu, gdje je Žrtva dobila Veliku nagradu žirija, nagradu na najbolji umjetnički doprinos (Sven Nykvist za fotografiju), nagradu ekumenskog žirija i nagradu međunarodne kritike – umjesto Tarkovskog, nagrade je preuzeo njegov sin Andrej Andrejevič kojeg su samo nekoliko mjeseci ranije sovjetske vlasti napokon pustile iz zemlje da se pridruži ocu u Parizu, i kojem je film posvećen. Kao i prethodni autorovi radovi, Žrtva se odlikuje dugim kadrovima među kojima se posebno izdvaja početni desetominutni (najdulji u Tarkovskijevom opusu), povodom kojeg je filmolog Tomislav Brlek, pozivajući se na kritičara Joëla Magnyja, napisao: „Desetominutna uvodna sekvenca unutar koje kretanje kamere stalno pregrupira likove u daljini, stvarajući nove dinamičke odnose, metonimijski predočuje oblik čitavog filma, u kojem 'ništa ne postiže konačni i definitivno stabilni oblik'“. Švedska je film Tarkovskog izabrala za svog kandidata za Oscara, no nije izborio nominaciju, dok je u prestižnoj anketi časopisa Cahiers du cinéma o najboljim filmovima godine podijelio drugo mjesto s Legendom o Suramskoj tvrđavi Sergeja Paradžanova, iza Zelene zrake Erica Rohmera.

boja, 149'