Hoće li Charlie još skitati ili ostaje čuvati kino Tuškanac?

Prije nepunih trinaest godina, točnije 16. listopada 2004, gradonačelnik Zagreba Milan Bandić otvorio je kino Tuškanac pred gledalištem dupkom ispunjenim filmašima i kulturnjacima svih generacija i svečano ga predao na zajedničko upravljanje Hrvatskom filmskom savezu i Zagreb filmu. Bila je to prva kruna višegodišnjih napora uglednih filmskih djelatnika, okupljenih oko ideje o osnivanju gradskog Filmskog centra, da se nadoknadi gubitak kinotečnog programa koji se do kraja 1980-ih svakodnevno  prikazivao u kultnoj Kinoteci u Kordunskoj 12, a tijekom 1990-ih nikako ili samo sporadično. Zbog ratnog prekida dotoka filmova iz glavne riznice – Jugoslavenske kinoteke, Kinoteka se tijekom ratnih godina preorijentirala na nezavisni i art-film, a tako je bilo sve do jeseni 2001, kada je HFS, kao gostujući organizator, ondje krenuo s prikazivanjem programa filmske klasike dvaput tjedno. Nakon konačnog zatvaranja dvorane i povrata zgrade vlasnici - Crkvi Sv. Blaža, te jednogodišnje kampanje da se metropoli s potpuno devastiranom kinomrežom osigura jak filmski centar, HFS se uz podršku filmske zajednice izborio za revitalizaciju kina Tuškanac kao buduće kinotečne dvorane.

Zagreb film uskoro se odrekao prikazivačke djelatnosti i prepustio vođenje kina  HFS-u, koji je tijekom trinaest godina podstanarstva ugovorenog s Gradom - vlastitim sredstvima i znanjem (jer je od Grada dobivao samo potporu za program), uspio prema svim kinotečnim i suvremenim tehnološkim standardima obnoviti posve opustošeno veliko kino, u međuvremenu lišeno galerije koju je stariji “podstanar” divljački pregradio i pretvorio u komercijalni ugostiteljski prostor. Mala dvorana u prizemlju zgrade osposobljena je, opremljena i uređena za održavanje promocija, predavanja i radionica. Građevinski je uređen i namješten reprezentativan uredski prostor, koji svakodnevno posjećuju filmski djelatnici, suradnici iz drugih ustanova, studenti zagrebačkog sveučilišta, istraživači filmske baštine iz zemlje i svijeta u potrazi za novim filmskim štivom ili arhivskim filmovima u fundusu HFS-a. No ono najvažnije dogodilo se u samom − kinu, na čije su se platno vratili – Antonioni i Bresson, Carné i De Sica, Ejzenštejn i Ford, Godard i Hitchcock, Ivens i Jancsó, Kurosawa i Lang, Murnau i Nemec, Olmi i Pasolini, Renoir i Sirk, Tati i Ulmer, Visconti i Zinemmann... te niz drugih filmskih klasika kao i novih imena filmske umjetnosti.

Nostalgija za vremenom filmofilije, žeđ za pravim kinom, za klasicima i art-filmom bila je tolika da je kino Tuškanac postalo novo mjesto hodočašćenja. Tih trinaest godina filmski programi odgojili su nekoliko generacija srednjoškolaca i studenata te vratili u kino srednju i stariju generaciju gledatelja, kojoj je odbojna ideja kina u trgovačkim centrima. Kino je udomilo niz filmskih festivala, a čak se i brončani Charlie, uz blagoslov svojega tvorca - kipara Ratka Petrića, preselio s izvorne lokacije u dvorištu nekadašnje Kinoteke - na tratinu ispred Tuškanca, kako bi se i time obilježio novi hram filmske klasike.

Imajući pred sobom širu viziju i strategiju obnove mahom privatizirane i gotovo zatrte kinomreže u gradu, dvije godine poslije, u rujnu 2006, HFS je zajedno sa Propeler filmom i Zagreb film festivalom pokrenuo akciju “Daj mi kino”, kojom je za film sačuvano i kino Europa namijenjeno festivalskim i premijernim programima domaćeg i art-filma. A tadašnji i današnji gradonačelnik s pozornice kina zahvaljivao se filmašima što su svojim pritiskom iznudili gradsku odluku da se kino otkupi od tadašnjih vlasnika i u njemu zadrže filmski programi!!!

TRINAEST GODINA POSLIJE
Dok su se filmofili tijekom ožujka 2017. gurali da nekako uđu na tuškanačke projekcije filmova Andreja Tarkovskog − još jednog neporecivog filmskog velikana, voditelji Tuškanca pokušali su riješiti jednadžbu čije su elemente pred njih postavili sukcesivni enigmatični potezi  gradskih otaca:

1. Umanjena dotacija za programe u kinu Tuškanac u 2017. godini, koja se od
2008. do danas doslovce prepolovila, iako se njome, uz program, pokriva i jednogodišnji hladni pogon (režije, plaće zaposlenika i održavanje zgrade…).     

2. Pismo iz uprave Grada kojom se najavljuje preispitivanje daljnjeg “stanarskog prava” HFS-a na adresi Tuškanac 1, s obzirom da kinom upravlja savez udruga a ne gradska ustanova, što postaje problem jer udruga nema sredstava za održavanje kina, a Grad, ne može održavati i popravljati zgradu dokle god udruga (k tome i nacionalnog predznaka) stoluje u gradskom prostoru!

3. Vijest da Grad pregovara sa Crkvom o preuzimanju dvorane Kinoteke u Kordunskoj, upravljanje kojom će biti povjereno Centru za kulturu i film August Cesarec.  

4. Povezane vijesti o tome kako se gradskim sredstvima obnavlja potpuno zapuštena dvorana Kinoteke, koja nije gradsko vlasništvo, te će Grad u njezinu revitalizaciju  investirati i dodatnih 12.000,00 kuna mjesečnog najma, e da bi građani grada Zagreba ponovno mogli gledati Kurosawu i Hitchcocka!?

Zbrajajući sve elemente, a imajući oko sebe razjapljene pukotine koje je prije više godina prouzročilo bušenje podzemne garaže, a iznad sebe rupetinu veličine 2x2 m, koju je prije šesnaest mjeseci u zgradi zaštićenoj kao spomeničko dobro probušio nemarni podstanar-ugostitelj povlačeći gajbe s pivom po oronulom tavanu (a da obavještene gradske službe nisu poduzele baš ništa na sanaciji oštećenja) − voditelji Tuškanca, štoviše – OBNOVITELJI KINO-ŽIVOTA U GRADU ZAGREBU, s pravom se pitaju čemu vodi taj koloplet okolnosti – gašenju kinoprograma u Tuškancu (novom rundom financijske stege u sljedećoj godini), useljavanju neke druge organizacije/institucije u zgradu ili  prenamjeni prostora u luksuzan hotel na atraktivnoj lokaciji?

Je li moguće da Grad smije i može ulagati golema sredstva u tuđi prostor, a ne smije, ne može ili ne želi u vlastiti?

Je li moguće da gradska uprava uopće ne prati što se, kako se i kada događa u dvorani Tuškanac, što se svakodnevno objavljuje na matičnim stranicama kina, pa još nije shvatila da Zagreb već ima i kinotečni program i kinotečnu dvoranu?

Nije li ponovno otvorena Kinoteka unaprijed smišljena zamjena za Tuškanac, koji se planira ugasiti?

Na koncu dolazi pitanje svih pitanja: Ako Grad nema nikakve zakulisne namjere s kinom Tuškanac te želi zadržati status quo, postoji li ikakva dugoročna kulturna strategija kojom bi bili određeni i nezaobilazni punktovi gradskog kinematografskog života te model njihova funkcioniranja i financiranja.

Odgovore na ta pitanja pokušali smo doznati putem sastanka s mjerodavnima iz Gradskog uredu za obrazovanje, kulturu i šport, zakazanog za ponedjeljak, 10. travnja 2017., no taj je pokušaj bio bezuspješan, s obzirom na izostanak nadležnih osoba koje donose odluke i/ili skrbe o kulturnoj strategiji grada.

Zbog svega toga Hrvatskom filmskom savezu, koji želi nastaviti raditi davno započeti posao, osigurati bolje i ravnopravnije prostorne i financijske uvjete te transparentniju kulturnu politku, te prije svega – razvijati publiku i ljubav prema filmu,  ne preostaje ništa drugo nego postaviti sva ta pitanja javno i dignuti svoj glas.

Akcija “DAJ MI KINO – 2” započinje tiskovnom konferencijom u velikoj dvorani kina Tuškanac, u četvrtak 13. travnja u 11 sati. Sve vjerne posjetitelje kina, ljubitelje filma i filmske djelatnike, pozivamo da nam se pridruže u borbi za zaštitu zgrade Tuškanac kao vrhunskog kulturnog dobra i filmskog prostora, te za očuvanje statusa kina kao temeljne kinotečne dvorane u gradu Zagrebu.
 
Zaposlenici Hrvatskog filmskog saveza

Za one koji je mogu doći na tiskovnu konferenciju, otvorena je i peticija: Daj mi kino!