O tome da nije bio samo glumac instinkta i prirodne nadarenosti, nego da je o filmu itekako razmišljao pokazuju i dvije njegove režije
Remek-djelo Neila Jordana Mona Lisa (1986.), uzbudljivi krimić s elementima drame i neobične ljubavne priče definitivno je potvrdio Boba Hoskinsa kao velikog glumca. Igrajući kriminalca koji je izašao iz zatvora i zaposlio se kao vozač atraktivne prostitutke, ne snalazeći se potpuno niti u visokom društvu u kojem se ona kreće niti u vlastitom odnosu prema njoj kao niti u kriminalističkom zapletu koji se oko njih oboje plete, Hoskins je snagom svoje osobnosti i životnom uvjerljivošću postupaka i ponašanja ostvario fascinantnu ulogu za koju je zaslužio mnoge nagrade među kojima i onu Britanske akademije (BAFTA) i Zlatni globus, te nominaciju za Oscara. Bila je to definitivna potvrda njegovih zavidnih interpretatorskih mogućnosti na koje je ukazala i jedna od njegovih prvih velikih filmskih uloga – gangstera srednjih godina koji se pokušava povući i želi baviti legalnim biznisom, ali mu tada netko počinje ubijati suradnike u izvrsnom trileru Crni petak za gangstere (The Long Good Friday, 1980.) Johna Mackenziea. I pored niza drugih velikih rola i danas se pri spomenu Boba Hoskinsa većina filmofila najprije prisjeti ta dva krimića, pa se čak u nekim tekstovima o njegovom opusu kao bitna odrednica njegovih interpretacija spominje kako je sjajno tumačio gangstere, posebice one koji govore londonskim slangom cockneyem. Mnogi čak misle da je kao talentirani naturščik uglavnom tumačio takve likove zato jer su mu bili najbliži.
Od toga je jedino točno to da Hoskins nije završio nikakvu glumačku akademiju, pa čak ni srednju školu koju je napustio kada mu je bilo petnaest godina, da bi radio razne poslove od kojih je preživljavao. No, i dalje se zanimao za književnost i kazalište, a glumac je postao slučajno krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća kada je pratio nekog prijatelja na audiciju. Tamo su zabunom pomislili da je i on kandidat i pozvali ga da odglumi zadani tekst, što je on učinio toliko dobro da su ga odmah angažirali za predstavu, a zatim je nastavio neprekidan niz scenskih nastupa u različitim komadima (čak i Shakespeareovima). U sedamdesetima se počinje pojavljivati na televiziji, gdje ogroman uspjeh postiže 1978. u mini-seriji Dennisa Pottera Pennies from Heaven u režiji Piersa Haggarda, što mu omogućuje glavnu ulogu u Crnom petku za gangstere.
A u dometima bogatoj filmskoj karijeri koja je potom uslijedila Hoskins naravno nije tumačio samo gangstere koji iza grube vanjštine kriju zlatno srce. Pokazao se on i kao vrlo talentiran komičar npr. u Brazilu (1985.) Terrya Gilliama ili u ekranizaciji video-igre Super Mario Bros. (1993.) Annabel Jankel i Rockya Mortona koja nije bila dobro ocijenjena, a i sam Hoskins ju je smatrao svojom najvećom pogreškom, ali danas izgleda da ima sve više pozitivnih ocjena, navlastito o Hoskinsovoj roli. Još mu je neobičnija uloga detektiva u kombinaciji animiranog i igranog filma Tko je smjestio zeki Rogeru (Who Framed Roger Rabbit, 1988.) za koju je redatelj tog filma Robert Zemeckis rekao da je bez obzira na sva tehnička dostignuća ono što je udahnulo život crtanim likovima bila interpretacija Boba Hoskinsa. Jednako dobro snašao se i kao partner Cher u neobičnim Sirenama (Mermaids, 1990.) Richarda Benjamina. Iznimno dojmljiv je bio kao dijabolični dugogodišnji direktor FBI-a J. Edgar Hoover u Nixonu (1995.) Olivera Stonea, a zastrašujuće je djelovao kao Lavrentij Berija, posljednji Staljinov šef NKVD-a u Unutrašnjem krugu (The Inner Circle, 1991.) Andreja Končalovskog. Ipak to nisu bili najmoćniji političari koje je tumačio, jer je u TV-filmu Josepha Sargenta II svjetski rat: Kad su lavovi rikali (World War II: When Lions Roared, !994.) bio vrlo uvjerljiv kao Winston Churchill. Potpuno različita, ali jednako uspješna je njegova interpretacija impresarija vrlo specifičnog londonskog kazališta u zabavnom filmu Stephena Frearsa Gđa Henderson predstavlja (Mrs Henderson Presents, 2005.) dok drugi film koji ćemo ovom prilikom gledati Kapetan Kuka (Hook, 1991.) Stevena Spielberga pokazuje kako je epizodnim ulogama znatno pridonosio vrijednostima filmova u kojima je nastupao.
O tome da nije bio samo glumac instinkta i prirodne nadarenosti nego da je o filmu itekako razmišljao pokazuju i dvije njegove režije uspjelih filmova The Raggedy Rawney (1988.) i Duga (Rainbow, 1995.). (Tomislav Kurelec)