Reći da se cijeli opus Larsa von Triera bavi 'provokacijom' isto je kao da kažemo da John Ford snima westerne

Persona non grata

Još otkako je 1984. njegov film Element zločina u Cannesu polarizirao kritičare, koji su ga često nazivali 'narcisoidnim samopromotorom' i 'pukim manipulatorom', von Trier stalno lomi valove i pliva protiv struje. Kad je na Berlinaleu 2014. prikazana njegova Nimfomanka, pojavio se u majici s natpisom 'Persona non grata' koja možda najbolje opisuje njegovu autorsku osobnost, iako se ona ironično referira na njegove gluposti o nacizmu koje je izgovorio na kanskoj press konferenciji, a koje su se prometnule u ultimativni (fabricirani) skandal.

Zato nikad ne možemo biti posve sigurni što je u von Trierovu životu istina, a što laž. 'Drago mi je da mogu izjaviti da je sve što je o meni izgovoreno i napisano najobičnija laž', kaže von Trier u Bjorkmanovu dokumentarcu Tranceformer: Portret Larsa von Triera. U tom istom komadu, on opisuje vlastiti život kao čistu fabrikaciju, iako njegov dugogodišnji producent Peter Jensen kaže da Lars nikad ne laže. Tako njegovi biografski podaci navode da mu je otac bio komunist, a majka socijaldemokratkinja, iako su oboje bili nudisti, te da mu je u djetinjstvu bilo dopušteno sve osim 'osjećaja, religije i užitaka'. Istina ili laž? Tko bi to znao. Filmove je počeo snimati kao jedanaestogodišnji dječak koristeći majčinu Super 8 kameru, a godinu kasnije dobio ulogu u TV seriji Tajno ljeto (1968.). Kažu da je stalno markirao iz škole, pio vino i gledao mnogo filmova. Kad je kasnih osamdesetih u Copenhagenu upisao filmsku školu, poznavao je sve filmske klasike. Istina ili laž?

Najveći dio von Trierova opusa čine trilogije, one dovršene i one nedovršene. Prvu čine autorova prva tri filma - Element zločina, Epidemija i Europa – koji se bave Europom uspavanom u vlastitom kaosu i smrti. Druga trilogija o zlatnim srcima vezana je za njegove priče o ženama koje će učiniti sve da bi postale svetice, spremne za voljno i radosno žrtvovanje za viši cilj (Lomeći valove, Idioti, Ples u tami). Treća trilogija je ona nedovršena koju povezuje brehtijanska teatralnost kritike američkog društva, jer je dosad snimio samo dva njena dijela (Dogville, Manderlay), a onda se od nje udaljio da bi se posvetio nekim drugim filmovima i temama, seksu i apokalipsama. Tragajući za antikristom i 'provokacijom' tamo gdje ta ista 'provokacija' postaje sve teža – u svijetu slika i kaosa koji je zavladao svijetom, dok se Tarkovski smije u grobu.

To da je dobro poznavao filmske klasike, dokazuje i finale njegova filma Lomeći valove koji se može promatrati i kao iskrena posveta autorovu sunarodnjaku Carlu Theodoreu Dreyeru koji je u istraživanju vječnih sukoba na relaciji između ordotoksne religije i istinske vjere uveo posve nova pravila u filmskoj sintaksi. Ono što je u tom filmu lik Bess McNeill (Emily Watson), to je u Idiotima lik Karen, jedine 'normalne' osobe u grupi/komuni čiji se članovi prave luđacima, a čija je sudbina suvremena varijanta Ivane Orleanske (evo nam opet dobrog starog Dreyera). Biti idiot danas je najveći luksuz. Idioti su ljudi budućnosti. To su samo neki od one-linera koji se provlače von Trierovim divnim perverznim filmom (film je u SAD-u prikazan u cenzuriranoj verziji). A u mjuziklu Ples u tami koji je bio prvi filmski izlet čudesne Bjork, njen lik Selme sublimira sveto trojstvo žene, majke i mučenice, koja kroz fatalno pročišćenje u ostvarivanju višeg cilja pridobiva gotovo anđeoske atribute, da bi pročistila ne samo sebe već i publiku.

No Idioti su bili labuđi pjev njegove famozne Dogme, koja se poput svih filmskih manifesta i avangardi raspršila u spermi njegovih junaka. Iako su i kasniji autorovi filmovi koji su sondirali Ameriku zemlju mogućnosti i poigravali se s dekonstrukcijom brehtijanske parabole, slijedili njene zavjete čistoće, to nisu činili tako predano, koristeći minimalistički reduciranu scenografiju, čije su kuće iscrtane kredom. Opet je tu žena zlatnog srca, sada utjelovljena u liku gracilne Grace (Nicole Kidman) koja u bijegu od gangstera pronalazi utočište u izoliranom planinskom gradiću, gdje postaje predmet torture njenih licemjernih žitelja. Kako to obično biva, von Trier preuzima ulogu Režisera-Boga koji prati svoje junake na dugom putu kristološke patnje (promatrati Grace privezanu lancima), prije no što će im se dogoditi konačni sud. Kao da se autor pokušava sprdati s publikom, ali i obratno. No von Trier se u Manderlayu nanovo vraća Grace, samo što je više ne glumi Kidman, već Bryce Dallas Howard. Ni grad više nije isti, jer će planinski pejzaž zamijeniti rasna segregacija američkog Juga, gdje Grace i njen otac pronalaze utočište nakon masakra u Dogvilleu. Grafičke trajektorije i njihova simbolika iscrtavaju zatvoreni svijet u kojem film postaje moralna obaveza, sa strogo napisanim pravilima i zakonima. Riječ je dakle o čistom (ne)savršenom zločinu filma u kojem su identificirani i krivci, i povodi, i žrtve. Možda će njegov autor jednog dana doista ostati sam na svijetu, i neće mu preostati ništa drugo nego da masturbira izoliran u svojoj sobi promatrajući Nimfomanku. (Dragan Rubeša)