Sara (Sarita) Montiel (Campo de Criptana, Španjolska, 10. ožujka 1928. - Madrid, Španjolska, 8. travnja 2013.)
Španjolska filmska glumica pravim imenom María Antonia Alejandra Vicenta Elpidia Isadora Abad Fernández. Već u ranim tinejdžerskim godinama, pobijedila je u natjecanju talenta i ljepote koji je organizirao tada najutjecajniji španjolski filmski studio Cifesa. Za nagradu potpisala je ugovor za snimanje filmova i 1944. godine debitirala u filmu Te quiero para mí (1944.) Ladislaoa Vajde. Uočivši njen talent, studio joj je već u idućem filmu Empezó en boda (1944.) dao glavnu ulogu. Za potrebe filma postala je plavuša i dobila umjetničko ime Sara Montiel. Prvo ime njezine bake bilo je Sara, a Montiel je naziv polja koja se nalaze u La Manchi gdje je rođena. Zbog svoje mladosti, kolege su je počeli zvati Sarita te se s vremenom i to ime ustalilo. Do 1950. godine ostvarila je uloge u četrnaest filmova, uključujući Don Quijote de la Mancha (1947.) Rafaela Gila. Prvi međunarodni uspjeh postigla je filmom Locura de amor (1948.) Juana de Orduñe u kojem je glumila arapsku princezu. Zahvaljujući tom filmu ukazala joj se prilika za snimanjem u Meksiku gdje je glumila u filmu Furia roja (1951.). Nastavivši tamo snimati, postala je jedna od najpopularnijih glumica u Meksiku u tom razdoblju. Od 1950. do 1955. godine snimila je trinaest filmova u Meksiku poput Necesito dinero (1952.) i Ahí viene Martín Corona (1952.) Miguela Zacaríasa, Piel canela (1953.) i Yo no creo en los hombres (1954) Juana Joséa Ortege, Donde el círculo termina (1956.) Alfreda B. Crevenne. Publici izvan Meksika iz tog razdoblja bila je poznatija po ulozi u akcijskoj komediji Aquel hombre de Tánger (1953.) Luisa Maríje Delgada i Roberta Elwyna, snimljenoj u španjolsko-američkoj koprodukciji. Zahvaljujući talentu i popularnosti u Meksiku iduću veću priliku dobila je u američkoj produkciji, glumeći u westernu Vera Cruz (1954.) Roberta Aldricha zajedno s Garyem Cooperom i Burtom Lancasterom. Za Warner Bros. studio glumila je u drami Serenada (Serenade, 1956.) redatelja Anthonya Manna koji joj je dvije godine kasnije postao prvi suprug. Nakon nekog vremena opet u španjolskoj produkciji, odglumila je glavnu ulogu u biografskoj drami o pjevačici Mariji Luján Njezina posljednja pjesma (El último cuplé, 1957.) redatelja Juana de Orduñe. Film se pokazao iznimno uspješnim u kinima u Španjolskoj, a uspjeh nije izostao ni u zapadnoj Europi i Latinskoj Americi. U to vrijeme bila je najpopularnija glumica i pjevačica u Španjolskoj. Glumila je u američkom westernu Let strijele (Run of the Arrow, 1957.) Samuela Fullera, a nastupom u španjolskom Prodavačica ljubičica (La violetera, 1958.) Luisa Césara Amadorija potvrdila je i nadmašila popularnost iz Njezine posljednje pjesme. Zbog velike popularnosti pjesama iz filmova, počela je paralelno izdavati ploče i držati koncerte. U drami Carmen iz Granade (Carmen la de Ronda, 1959.) redatelja Tulija Demichelija ostvarila je glavnu, naslovnu ulogu, a film je bio jednako uspješan kao i slijedeći, Mi último tango (1960.) i Grijeh ljubavi (Pecado de amor, 1961.) Luisa Césara Amadorija. Tijekom šezdesetih nastavila je snimati filmove proširivši svoju popularnost i u istočnu Europu, Izrael i Japan, održavajući ujedno i koncerte. Iz tog perioda izdvajaju se filmovi La bella Lola (1962.), Noches de Casablanca (1963.), Samba (1965.), La mujer perdida (1966.), Tuset Street (1968.), Sudbina jedne žene (Esa mujer, 1969.) i Varietés (1971.). Nakon snimljena filma Cinco almohadas para una noche (1974.) Pedra Lazage, objavila je da se povlači u mirovinu, razočarana sve otvorenijom erotikom na filmu nastalom prestankom cenzure u postfrankovskoj Španjolskoj. Tijekom sedamdesetih i osamdesetih ostvarila je brojne uspješne uloge u kazališnim mjuziklima. Godine 1990. glumila je u vlastitoj televizijskoj miniseriji Sara y punto. Uslijedila je tv emisija Ven al Paralelo u kojoj je bila voditeljica od 1992. do 1993. godine ujedno pjevajući i glumeći u skečevima pred publikom u kazalištu u Barceloni gdje je emisija snimana. Osim spomenutih, nastavila se pojavljivati u manjim ulogama u mnogobrojnim televizijskim serijama i pokojem filmu te ostala iznimno aktivna sve do svoje smrti. Godine 2000. objavila je autobiografiju, a u španjolskoj regiji La Mancha, nedaleko od mjesta gdje je rođena, jedna je vjetrenjača pretvorena u muzej Sare Montiel.
Filmografija:
Las 2 caras de la muerte (2012) (video)
Abrázame (2011)
Zero/infinito (2002) (glas)
Ketty no para (1997) (TV serija, 1 nastavak)
Sara y punto (1990) (TV serija, 5 nastavaka)
Mare i fill, societat limitada (1980) (TV serija, 1 nastavak)
Cinco almohadas para una noche (1974)
Varietés (1971)
La casa de los Martínez (1971)
Sudbina jedne žene (Esa mujer, 1969)
Tuset Street (1968)
La mujer perdida (1966)
La dama de Beirut (1965)
Samba (1965)
Noches de Casablanca (1963)
La reina del Chantecler (1962)
La bella Lola (1962)
Grijeh ljubavi (Pecado de amor, 1961)
Mi último tango (1960)
Carmen iz Granade (Carmen la de Ronda, 1959)
Prodavačica ljubičica (La violetera, 1958)
Let strijele (Run of the Arrow, 1957)
Njezina posljednja pjesma (El último cuplé, 1957)
Donde el círculo termina (1956)
Serenada (Serenade, 1956)
Frente al pecado de ayer (1955)
Vera Cruz (1954)
Se solicitan modelos (1954)
Por qué ya no me quieres (1954)
Yo no creo en los hombres (1954)
Yo soy gallo dondequiera!.. (1953)
Piel canela (1953)
Aquel hombre de Tánger (1953)
Ella, Lucifer y yo (1953)
El enamorado (1952)
Ahí viene Martín Corona (1952)
Necesito dinero (1952)
El capitán Veneno (1951)
Cárcel de mujeres (1951)
Furia roja (1951)
Pequeñeces... (1950)
Vidas confusas (1949)
Locura de amor (1948)
Confidencia (1948)
Alhucemas (1948)
La mies es mucha (1948)
Mariona Rebull (1947)
Por el gran premio (1947)
Don Quijote de la Mancha (1947)
Bambú (1945)
Se le fue el novio (1945)
El misterioso viajero del Clipper (1945)
Empezó en boda (1944)
Te quiero para mí (1944)