Spisateljica, scenaristica i redateljica, pravim imenom Marguerite Donnadieu, rođena je u obitelji francuskih emigranata u južnom dijelu današnjeg Vijetnama (tada francuske kolonije). Roditelji su joj se odselili u potrazi za boljim životom, no otac Emile se razbolio te preminuo u Francuskoj kad je Marguerite imala samo četiri godine. Majka, učiteljica po imenu Marie, odlučila je ostati u Indokini s troje djece. Obiteljskom ušteđevinom kupila je mali posjed u Kambodži što se pokazalo lošom odlukom te se obitelj suočila s oskudicom. Kao tinejdžerka Marguerite je imala vezu sa sinom bogatog lokalnog trgovca što će, jednako kao i tadašnji život u Indokini ostaviti velikog traga u spisateljskoj karijeri. Nastavak školovanja doveo ju je sa sedamnaest godina u Pariz gdje je studirala političke znanosti i pravo. Diplomirala je na Sorbonnei 1935. godine. Po završetku studija postala je aktivan član francuske komunističke partije (Parti Communiste Français - PCF). Radila je kao tajnica u francuskom ministarstvu od 1935. do 1941. godine. Za vrijeme Drugog svjetskog rata priključila se francuskom Pokretu otpora, istodobno radeći kao službenica za Vichyevsku vladu od 1942. do 1944. godine. Nakon dugogodišnjeg aktivizma, izbačena je iz PCF-a 1950. nakon kritika njihova rada. Prvi roman Les Impudents, objavila je 1943. godine pod prezimenom Duras, imenom sela u kojem se nalazila kuća njezina oca. Opredjeljuje se za spisateljsku karijeru i u periodu od pedeset godina, od 1943. do 1995. godine, napisala je preko četrdeset djela. Najpoznatiji roman joj je Ljubavnik, djelomično autobiografska priča o djevojci iz siromašne francuske obitelji iz Indokine koja je postala ljubavnica bogatog sina indokineskog uglednika. Roman je napisala u svojoj sedamdesetoj godini i za njega dobila Prix Goncourt, francusku najugledniju književnu nagradu. Francuski redatelj René Clément prvi je pretočio njezin roman (Brana na Pacifiku iz 1950. godine) u film 1957. godine pod nazivom This Angry Age. Dvije godine kasnije, napisala je scenarij za film Hirošima, ljubavi moja (Hiroshima mon amour, 1959.) u suradnji s redateljem Alainom Resnaisom. Film je bio nominiran za Oscara 1961. godine u kategoriji najboljeg originalnog scenarija i jedno je od najpoznatijih filmskih djela s njenim imenom. Nakon njega adaptirala je vlastiti roman u scenarij filma Moderato cantabile (1960.), redatelja Petera Brooka. Prvi se put okušala u režiji 1967. godine, režiravši zajedno s Paulom Sebanom film La musica (1967.). Samostalno je režirala Détruire dit-elle (1969.), rađen prema vlastitoj drami kao i prethodni film. Idući Jaune le soleil (1971.) snimila je prema vlastitom romanu, a za Nathalie Granger (1972.) napisala je originalni scenarij. U filmu je surađivala s Jeanne Moreau i Gérardom Depardieuom. Nakon manje zapaženog filma La femme du Gange (1974.), prema vlastitoj drami snimila je India song (1975.) za koji je primila Grand Prix francuske filmske akademije. Tijekom sedamdesetih snimila je nekoliko kratkometražnih filmova i dugometražne Des journées entières dans les arbres (1976.), Son nom de Venise dans Calcutta désert (1976.), Le camion (1977.), Baxter, Vera Baxter (1977.) i Le navire Night (1979.) često surađujući s glumicom Delphine Seyrig. U osamdesetima snimila je još Agatha et les lectures illimitées (1981.), Il dialogo di Roma (1983.) snimljen u Italiji i dio omnibusa Les enfants (1985.). U književnosti je isprva pisala tradicionalne romane i priče, a nakon izdanog romana Moderato Cantabile 1958. godine prvi put se posvetila temama seksualne strasti, ljubavi, smrti i sjećanja koje će kasnije koristiti i u filmovima. Kako je u književnosti u drugoj fazi stvaralaštva počela više eksperimentirati postavši bliža francuskom novom romanu (u koji se sama nije dala svrstati), to se odrazilo i na filmu u kojem je eksperimentirala koristeći snimljenu naraciju da aludira na priču umjesto da je izravno priča; namjerno nije sinkronizirala ton sa slikom, radeći jukstapozicije između slika i onog o čemu se govori.

Preminula je od raka grla u Parizu u osamdeset i prvoj godini.