Grčki redatelj, studirao pravo u Ateni, potom književnost, antropologiju i filmologiju na Sorbonni te film na visokoj pariškoj filmskoj školi IDHEC (s koje je navodno izbačen nakon godinu dana), da bi po povratku u Grčku djelovao kao filmski kritičar ljevičarskog lista Demokratiki Allaghi do njegove zabrane po uspostavi vojne diktature 1967. Iako je realizirao nedovršeni Priča o Forminxu (Forminx story, 1965) te dokumentarni 'film-istine' Emisija (E Epkombi, 1968), debitirao je cjelovečernjim filmom Rekonstrukcija (Anaparastassi, 1970), utemeljenom na stvarnom događaju, o muškarcu kojeg pri povratku s privremenog rada u Njemačkoj ubijaju žena i njezin ljubavnik. S aluzijama na mit o Agamemnonu, Angelopoulosu je prikaz policijske istrage ubojstva, ispresijecane retrospekcijama i isječcima dokumentarnog filma kojeg radi televizijska ekipa, omogućio izvrstan tretman vremena, a film je nagrađen na festivalima u Solunu i Berlinu. Međutim, status jednog od najosebujnijih europskih autorskih ličnosti i najznačajnijih redatelja političkog modernizma stekao je ostvarenjima otvoreno političke tematike iz takozvane „trilogije povijesti“; prvi dio trilogije, Dani 36 (Meres tou 1936, 1972), smješten u razdoblje uoči uspostave diktature generala Joanisa Metaksasa, o bivšem policijskom doušniku osuđenom za političko ubojstvo sindikalista koji u zatvoru za taoca uzima političara s kojim je u homoseksualnoj vezi, ovjenčan je nagradom FIPRESCI u Berlinu; drugi dio trilogije, čuveni Putujući glumci (O thiassos, 1975), o putujućoj kazališnoj trupi čiji članovi (s imenima iz Eshilove Orestije) u turbulentnom razdoblju od 1939-52. obilaze grčke provincije beskrajno pokušavajući dovršiti izvedbu popularne narodne priče Pastirica Golfo, panorama je grčke povijesti od Metaksasova pada, preko razdoblja okupacije i građanskog rata do dolaska generala Aleksandra Papagosa na vlast, te se drži jednim od najboljih filmova druge polovice dvadesetog stoljeća (između ostalog, dobio je nagradu FIPRESCI za najbolji film u Cannesu, nagradu Društva talijanskih filmskih kritičara za najbolji film na svijetu u razdoblju 1970-80., te nagradu Međunarodnog udruženja filmskih kritičara FIPRESCI za jedan od najboljih deset filmova u povijesti kinematografije); konačno, trilogiju je okončao filmom Lovci (I kinigi, 1977), alegorijom o skupini lovaca koji na Staru godinu pronalaze zaleđeno partizanovo truplo iz građanskog rata 1947-49., što pokreće mehanizme savjesti, krivnje i suočavanja sa zločinima iz prošlosti. Studijom kulta ličnosti, filmom Aleksandar Veliki (O Megalexandros, 1980), svojevrsnim prologom povijesnoj trilogiji smještenim u 1900. godinu, o razbojniku Aleksandru koji otima britanske diplomate kako bi u zamjenu za njih dobio pomilovanje i povratak zemlje seljacima, da bi potom u selu preuzeo vlast i postao tiranin, zaokružio je svoje kontemplacije o grčkoj povijesti 20. stoljeća te dobio Zlatnog lava za nove kinematografije u Veneciji. U tim djelima složene narativne strukture, pod utjecajem estetike Michelangela Antonionija, Orsona Wellesa i Kenjija Mizoguchija, te Brechtova epskog teatra razvio je prepoznatljiv, 'kontemplativni' stil koji karakterizira upotreba dugih kadrova-sekvenci prožetih briljantnim vožnjama kamere i panoramama njegova stalnog suradnika Jorgosa Arvanitisa, korištenje 'mrtvog vremena' i off prostora, inovativno povezivanje i miješanje različitih vremenskih razdoblja, često i unutar istog kadra, dedramatizacija, minimum dijaloga, prigušena emocionalna ekspresivnost bez mogućnosti tradicionalne psihološke 'identifikacije', te korištenje retrospekcija i brojnih vizualnih simbola preuzetih iz književne tradicije i grčke mitologije, a u svrhu alegorijskog prikazivanja grčke povijesti kroz prizmu ruralne, 'druge' Grčke. Nakon dva televizijska dokumentarca, kratkometražnog Jedno selo, jedan seljanin (Chorio Ena, Katekos Enas, 1981) i srednjometražnog Atena: Povratak u Akropolis (Athena, Epistrophi Stin Akropoli, 1983), okreće se međunarodnim koprodukcijama, no isti vizualni prosede odlikuje i njegove daljnje, 'intimistički' orijentirane filmove iz takozvane "trilogije tišine"; 'međaški' Putovanje na Kiteru (Taxidi sta Kithira, 1984), o redatelju koji radi film o starom revolucionaru koji se nakon tridesetak godina egzila iz Sovjetskog Saveza vraća u Grčku, ovjenčan je nagradom FIPRESCI u Cannesu; Pčelar (O melissokomos, 1986), o učitelju koji se na dan kćerina vjenčanja odluči napustiti posao, suprugu i dom te krenuti na put duž Grčke kako bi se u rodnom selu posvetio poslu kojim su se bavili njegov otac i djed, nominiran je za Zlatnog lava u Veneciji; posljednji dio trilogije, Krajolik u magli (Topio stin omichli, 1988), o bratu i sestri koji kreću u potragu za ocem vjerujući da živi u Njemačkoj, djelo je iznimne vizualne ljepote i jedan od vrhunaca Angelopoulosova opusa, nagrađen Srebrnim lavom u Veneciji te Europskom filmskom nagradom Felix za najbolji film. Takav stilski izričaj i tematske preokupacije - prikaz lutanja protagonista suočenih s egzistencijalnim krizama i osobnim traumama u potrazi za vlastitim identitetom, uz česte autoreferencijalne postupke, korištenje simbola te izvrsnu glazbu Eleni Karaindrou, karakterizira i djela iz takozvane „trilogije granica“; Prekinuti korak rode (To meteoro vima to pelargou, 1991), o novinaru koji među izbjeglicama u pograničnom gradu zamjećuje starca za kojeg vjeruje da je grčki političar koji je misteriozno nestao, nominiran je za Zlatnu plamu u Cannesu; Odisejev pogled (To vlemma tou Odyssea, 1995), o redatelju koji u potrazi za nestalim filmom braće Manaki 1990ih putuje Balkanom te dolazi u ratom razrušeno Sarajevo, dobio je veliku nagradu žirija za režiju u Cannesu te nagradu FIPRESCI Europske Filmske Akademije; Vječnost i dan (Mia eoniotita kai mia mera, 1998), o bolesnom, ostarjelom piscu koji susreće ilegalnog imigranta, albanskog dječaka, te s njim kreće na put kući, nagrađen je Zlatnom palmom u Canessu. Iako je u tom razdoblju režirao i jednominutni film za omnibus Lumiere i društvo (Lumière et compagnie, 1995) te kratkometražni Tri minute za omnibus Svakom njegova kinematografija (Chacun son cinema, 2007), posljednja dva djela nedovršene trilogije egzila, Uplakana livada (To livadi pou dakrizei, 2004), o odrastanju i zaljubljivanju dvoje grčke izbjegličke djece u razdoblju od 1919-49., okrunjen nagradom FIPRESCI Europske Filmske Akademije, te Prašina vremena (I skoni tou hronou, 2008), o američkom redatelju grčkog podrijetla koji radi film o svojim korijenima, unatoč povremenoj vizualnoj impresivnosti, ukazuju na pad kreativnog naboja i sklonost manirizmu. Tijekom snimanja posljednjeg djela trilogije, filma Drugo more (I alli thalassa) na njega je naletio motocikl i nanio mu teške tjelesne ozljede od kojih je na koncu i preminuo. (MR)