Retrospektiva Paula Thomasa Andersona u kinu Tuškanac

Zagrebačka publika moći će na velikom platnu pogledati filmove jednog od ključnih autora američke nezavisne produkcije iz druge polovice 1990-ih i s početka 2000-ih. Od srijede do nedjelju u kinu Tuškanac bit će prikazani filmovi redatelja i scenarista Paula Thomasa Andersona Kralj pornića (1997), Teška osmica (1996), Skrivena mana (2014), Magnolija (1999), Pijani od ljubavi (2002), Fantomska nit (2017) i Bit će krvi (2007).

Retrospektivu Portreti: Narativni mozaici Paula Thomasa Andersona u kinu Tuškanac u srijedu će otvoriti Kralj pornića (1997), jedno od najvažnijih ostvarenja 1990-ih, u kojem je Anderson temu pornografske industrije u njezino zlatno doba 1970-ih i ranih 1980-ih povezao s temom obitelji. On sam izjavio je da je to film o obitelji, a razvio ga je iz svog debitantskog ostvarenja, srednjemetražne Priče o Dirku Diggleru koju je polučio još kao srednjoškolac 1988. godine, pri čemu je naslovni lik bio temeljen na jednoj od najvećih legendi filmova za odrasle, Johnu Holmesu.

Andersonov debitantski dugometražni film Teška osmica (1996) na programu je u četvrtak. Film je, prema autorovim riječima, nastao pod značajnim utjecajem kultnog ostvarenja Jean-Pierrea Melvillea Potpaljivač Bob (1955). Djelo se doista više oslanja na francusku, nego američku tradiciju, a vidljivi su i utjecaji Wima Wendersa te Raymonda Carvera. Prikazan je u Cannesu u sekciji Izvjestan pogled, a riječ je o odličnom ostvarenju izvanredno napisanih i odglumljenih likova (Philip Baker Hall, John C. Reilly), koje je navijestilo velik autorski talent. 

Skrivena mana (2014) bit će prikazana kasnije iste večeri. Riječ je o adaptaciji istoimena romana kultnog američkog književnika Thomasa Pynchona s Joaquinom Phoenixom u glavnoj ulozi. Roman je pomaknuta sinteza tvrdokuhanog noirovskog krimića i (post)hipijevske kontrakulture kasnih 1960-ih i ranih 1970-ih. Ekranizacija nije prošla najbolje kod publike, za razliku od kritike koja je kao glavne adute filma isticala složenu i kompliciranu naraciju s mnoštvom ekspresivnih likova, odličnu rekonstrukciju vremena i prostora, te sjajne glumačke izvedbe. 

Publika će u petak moći pogledati nagrađivanu Magnoliju (1999) u kojoj je Anderson imao potpunu umjetničku slobodu. Od mnoštva intimnih priča sklopio je spektakularnu strukturu fascinantnog zamaha nagrađenu Zlatnim medvjedom u Berlinu, a među središnjim tematskim interesima filma su bavljenje usamljenošću, egzistencijalnom prazninom, pokajanjem i opraštanjem. U velikoj i impresivnoj glumačkoj postavi najveće iznenađenje izazvao je Tom Cruise, polučivši možda i ulogu karijere u kvalitativnom smislu. 

U pomaknutom spoju romantične komedije i drame Pijani od ljubavi (2002) Anderson se odlučio na kraći i strukturno jednostavniji pristup te rad s velikom aktualnom zvijezdom koju nitko ne bi povezao s njegovim filmskim interesima. Odlučio se na slavnog komičara Adama Sandlera i režirao potpunu novost u svom opusu. Iako publika nije naročito dobro prihvatila film, kritika ga je voljela. Premijeru je imao u glavnom programu festivala u Cannesu gdje je osvojio nagradu za najbolju režiju.

Spomenuti film je na rasporedu u subotu, kada igra i Fantomska nit (2017), smireno i precizno djelo intenzivnih, ali uglavnom potisnutih emocija i s obiljem nenametljiva stila. Film plijeni svojim koloritom, a središtu se nalazi intrigantan, proturječno slojevit ljubavni odnos. Pratimo delikatno i uporno nadigravanje dviju snažnih ličnosti koje tumače Daniel Day-Lewis u svojoj oproštajnoj glumačkoj ulozi i izvrsna Vicky Krieps, dok svjedoka tog odnosa tumači također sjajna Lesley Manville.

Retrospektiva završava u nedjelju filmom Bit će krvi (2007), izvrsnom dramom o pioniru naftnog poduzetništva koji je spreman učiniti sve za ispunjenje svojih ciljeva. Maestralno ga je odigrao Daniel Day-Lewis, osvojivši Oscara i Zlatni globus za najboljeg glavnog glumca. Film je u Berlinu nagrađen za najbolju režiju i umjetnički doprinos (Andersonov česti suradnik Jonny Greenwood za muziku), a dobio je i niz drugih nagrada i priznanja poput Oscara za fotografiju (Robert Elswit). Naišao je na gotovo jednodušno kritičarsko slavljenje kao jedan od filmova godine i desetljeća.