ULOGE:
Michael Keaton (Batman / Bruce Wayne),
Jack Nicholson (Joker / Jack Napier),
Kim Basinger (Vicki Vale),
Robert Wuhl (Alexander Knox),
Pat Hingle (komisionar Gordon),
Billy Dee Williams (Harvey Dent)

SCENARIJ:
Sam Hamm,
Warren Skaaren

FOTOGRAFIJA:
Roger Pratt

GLAZBA:
Danny Elfman

MONTAŽA:
Ray Lovejoy

Sadržaj:

U velegradu Gotham Cityju u tijeku su posljednje pripreme za proslavu 200. godišnjice postojanja grada. Iako su ulice okićene i posebno dotjerane, i na njima vlada živost, grad je u čvrstom stisku zločinačkog bossa Carla Grissoma. Korupcija se uvukla u sve pore gradskog života, pa tako i u policiju kojom ravna pošteni načelnik James Gordon. No ni on, kao niti tek izabrani okružni tužitelj Harvey Dent, u borbi protiv kriminala ne uspijevaju ostvariti osobite uspjehe. Ipak, u posljednje vrijeme pojavio se njihov novi i najvažniji saveznik u borbi protiv zločina, zagonetni maskirani osvetnik odjeven u kostim šišmiša koji gradskim kriminalcima sve više utjeruje strah u kosti. A zadatak da istraže glasine o njegovoj pojavi dobili su novinar Alexander Knox i fotoreporterka Vicki Vale, koji pokušavaju iščeprkati poneki detalj o čovjeku-šišmišu. Međutim, nitko ne zna da se iza te krinke krije milijarder Bruce Wayne, koji na velikom izoliranom imanju živi s odanim batlerom Alfredom, i kojeg je za borbu protiv kriminala motivirala traumatična obiteljska tragedija kojoj je svjedočio još kao dječak. Tada su na ulici pred njegovim očima ubijeni njegovi roditelji, a skupinu ubojica predvodio je čovjek neobičnog osmijeha kojeg je Bruce zapamtio po rečenici „Jesi li ikad plesao s đavolom na mjesečini, dječače”. Dok Bruce na svom imanju priređuje dobrotvorni domjenak na kojem će upoznati Vicki Vale, ekscentrični gangster Jack Napier od svog šefa Grissoma dobije zadatak da u tvornici kemikalija ukloni dokaze o njegovoj umiješanosti u kriminalne rabote.

Godine 1990. nagrađena Oscarom za najbolju scenografiju, iste godine nominirana za Zlatni globus za najuspjeliju mušku ulogu (Jack Nicholson), te nominirana za najprestižniju britansku filmsku nagradu BAFTA u čak šest kategorija, uključujući one također za sporednu rolu Jacka Nicholsona i najbolje specijalne efekte, akcijska pustolovina redatelja Tima Burtona izuzetno je uspjela adaptacija stripovskog predloška Boba Kanea, Billa Fingera i Franka Millera. U čitavom mnoštvu filmskih adaptacija superherojskih stripova tijekom posljednja nepuna tri i pol desetljeća koliko je prošlo od ovog ostvarenja, moguće je uočiti tri temeljne struje odnosno načina na koji filmaši pristupaju odabranim predlošcima. Prvi i još donedavno najzastupljeniji modus svodi se na jednostavne prilagodbe superherojskih stripovskih sižeja, odnosno njihovo doslovno transponiranje iz devete u sedmu umjetnost, za što su primjer filmovi Superman, The Punisher, Spawn ili Cat Woman. Drugi modus redateljskog pristupa stripovskim pričama začeo se upravo u Burtonovu Batmanu, a riječ je o hvalevrijednim pokušajima da se u najvećem broju slučajeva u osnovi simplificirani i najširim čitateljskim krugovima namijenjeni papirnati zapleti pročitaju u drugačijem i suvremenijem ključu, iz iskošenog, ironijskog, crnohumornog i(li) metafilmskog diskursa. Treći, pak, način filmskog čitanja superherojskih stripova dijelom proizlazi iz prethodno opisanog modusa, a pored poigravanja medijskim i izvedbenim stereotipima i kanonima, podjednako onim filmskim i stripovskim koje često transgresira, ovaj način nudi i zanimljive pokušaje sagledavanja odabrane tematike u realističnom ključu. Primjeri takvih filmova su Watchmen, Kick-Ass i u određenoj mjeri Kapetan Amerika. Srednji modus pristupa superherojskim stripovima začeo je upravo Tim Burton remek-djelom Batman, u kojem je duh i tjeskobno ozračje stripovskog predloška dočarao bogatstvom stila i camp estetikom. Neosporan je značaj ovog filma u kontekstu veza filma, stripa i pop-kulture općenito, jer je posrijedi ostvarenje koje je trajno i temeljito redefiniralo način ekranizacija superherojskih stripova, ponajviše zahvaljujući redateljevoj mračnoj viziji predočenoj u ključu campa i izražene vizualne estetike, ali i spretnom baštinjenju ekspresionističkog senzibiliteta Langova Metropolisa, od arhitekture do igre svjetla i sjene, te slikovitim likovima, dinamičnoj naraciji i stalno prisutnom ironijskom odmaku koji kao da sugerira da ništa od viđenog ne treba shvatiti previše ozbiljno.

boja, 126'