ULOGE:
Blanka Waleská (Hana Kaufmanová),
Otomar Krejca (Antonin Bures),
Viktor Ocásek (Oskar Kaufmann),
Zdenka Baldová (Hedvika Kaufmannová),
Eduard Kohout (profesor Reiter),
J.O. Martin (Karel Bures)

SCENARIJ:
Erik Kolár,
Mojmir Drvota,
Alfréd Radok

FOTOGRAFIJA:
Josef Strecha

GLAZBA:
Jirí Sternwald

MONTAŽA:
Jirina Lukesová

Sadržaj:

Mlada oftalmologinja Hana Kaufmannová češka je Židovka koja se u Pragu krajem 30-ih godina prošlog stoljeća zaljubi u svog naočitog kolegu Antonína Bureša zvanog Toník. No njezino židovstvo, baš kao i ono njezinih roditelja, u Čehoslovačkoj na samom početku Drugog svjetskog rata postaje sve problematičnije, ponajviše zbog toga što nacisti i njihovi simpatizeri u društvu šire predrasude i stereotipe o Židovima i judaizmu. Dvoje mladih se vole, pa kad Hani i njezinim roditeljima ubrzo zaprijeti deportacija, ona i Toník se odluče vjenčati, vjerujući da bi moglo biti od koristi djevojci i njezinoj obitelji. Dok velik broj Židova bježi iz Čehoslovačke, Hana i njezini čvrsto odluče ostati u svojoj domovini, a zbog njenog braka s Toníkom uistinu će neko vrijeme biti zaštićeni. No naposljetku će ipak biti prebačeni u gradić Terezín, odnosno u koncentracijski logor organiziran unutar zidina stare utvrde. Kad se Toník uspije infiltrirati u logor, suočit će se ne samo s krajnje ponižavajućim i neljudskim uvjetima života u njemu, nego i s činjenicom da su Hana i njezini roditelji već prebačeni u druge logore, u Auschwitz, Majdanek ili Sobibor.

Ratna drama suscenarista i redatelja Alfréda Radoka premijerno je prikazana u ožujku 1949. godine, da bi ubrzo pod utjecajem staljinističke cenzure uvedene u tadašnjoj Čehoslovačkoj bila zabranjena i „bunkerirana” na više od 40 godina, sve dok 1991. nije prikazana na češkoj televiziji. Riječ je o antologijskom ostvarenju avangardnog kazališnog redatelja Radoka, koji je svoj drugi dugometražni film, snimljen dvije godine nakon komedije Rogovlje, realizirao s osloncem na ekspresionizam, formalizam i strukturalizam, te uz umetanje izblijedjelih nacističkih arhivskih fotografija. Zbog takvog koncepta i estetike film je smatran odveć provokativnim i subverzivnim, dijelom i kritikom političkog i društvenog sustava, što je dovelo do zabrane njegova prikazivanja. Kad je 1991. nakon Baršunaste revolucije izvučen iz „bunkera”, proglašen je remek-djelom te je nerijetko uspoređivan s Wellesoviom Građaninom Kaneom, jednim od najboljih filmova svih vremena. To ne treba čuditi, jer kao što je Građanin Kane bio revolucionaran u segmentima filmskog pripovijedanja, vizualnih tehnika, snimateljskog rada Gregga Tolanda i montaže Roberta Wisea, i Radokov je film kročio istim putem sa zanimljivom pričom, kamerom Josefa Streche i montažnim rješenjima Jirine Lukesové. Sama filmska priča, odnosno scenarij koji su s redateljem supotpisali Erik Kolár i Mojmir Drvota, u dojmljivom je suglasju s kompleksnom strukturom filma i može se promatrati na tri narativne razine. Na onoj uvodnoj, koja je prisutna i tijekom čitava trajanja, a u kojoj su isječci iz znamenita filma Trijumf volje Leni Riefenstahl, kao i isječci iz nacističkih filmskih žurnala te arhivski snimci koncentracijskih logora. Ove snimke autor koristi kako bi naglasio dvije fikcijske razine filma, te će jedan kadar iz prvog dijela tijekom čitava trajanja ostati „zamrznut” i umanjen u donjem desnom kutu, kao kadar unutar kadra. Druga razina je melodramska priča o miješanom braku dvoje mladih, a treća ona koja prikazuje njihov život u Terezinu. Daleki put je iznimno značajan film koji se na inventivan i provokativan način bavi temama ratnih zala i strahota na dvjema simboličnim razinama: kao univerzalnom tragedijom Holokausta i kao individualnom odnosno intimnom tragedijom pojedinca.

c/b, 108'